Rusija zeli samo diplomatske pregovore s Iranom

To se medjutim nije desilo, bar za sada, jer je Rusija odbila takav postupak, a pridruzila joj se i Kina. Vanjsko-politicka trojka EU sa resornim ministrima iz Njemacke, Francuske i Velike Britanije vec dvije godine pregovara sa Teheranom i sada se ocigledno miri sa nemogucnoscu da se problem postavi pred Savjet bezbjednosti. Na marginama Generalne skupstine UN – a, americiki predsjednik Bush je pokazivao samouvjerenost kada je rijec o navodno obecanoj podrsci ruskog predsjednika Putina. Bush je pri tom, previdio cinjenicu da je Putin bio saglasan jedino sa nuznoscu da se sa Teheranom i dalje moraju voditi diplomatski pregovori. Moskva pod diplomatijom ne podrazumijeva osudu u Savjetu bezbjednosti ili cak sankcije. Ne treba da cudi ovakav stav Moskve prema Teheranu, jer je odnos izmedju dvije zemlje, posljednjih nekoliko godina, postao mnogo bolji nego ranije. Osim toga, Rusija je glavni snabdjevac Irana atomskom tehnnologijom. Moskva ne zeli da Teheran ima atomsko oruzje, ali isto tako ne zeli prekinuti unosne poslove. Gotovo je izvjesno da ce Moskva svaku osudu Teherana u Savjetu bezbjednosti sprijeciti vetom, no ruska diplomatija ne zeli da do glasanja uopste dodje. Podrsku je Moskva dobila od Pekinga koji ima privredne interese u Iranu, prije svega na iranskim nalazistima nafte i gasa. Zbog svega ovoga je bilo malo vjerovatno da ovaj problem postane prioritet UN – a. Teheran je precutao neke svoje aktivnosti u atomskom sektoru, ali se, ipak, krece u potpuno legalnom okviru. Iran demantuje da je razvio ili razvija atomsko oruzje insistirajuci na tumacenju da su sva istrazivanja u nuklearnom sektoru iskljucivo mirnodopskog karaktera. Cak ni SAD ne mogu osporiti da je ovakav nacin upotrebe atomske energije potpuno legalan. Za razliku od regionalnih sila kao sto su Indija, Pakistan i Izrael, koje posjeduju atomsko oruzje, a nisu potpisale sporazum o nesirenju nuklearne tehnologije, Iran je potpisnik ovog dokumenta, ali ujedno i jedan od glavnih vanjsko-politickih neprijatelja Washingthona. Mada su Evropljani dugo zeljeli dokazati Amerikancima da se diplomatski napori isplate, oni su se u avgustu pridruzili tvrdom stavu Washingthona zahtijevajuci sankcije. DA su ovo prazne prijetnje vidjelo se posljednjih dana. To je tako ne samo zbog protivljenja Rusije I Kine, vec I zbog tvrdoglavog odupiranja Sjeverne Koreje, da popusti pod americkim pritiskom. Iran bi sve vise mogao ovakvo ponasanje uzeti kao dobar primjer.