SAD i Turska nesložne u borbi protiv IS-a

Američki potpredsjednik Joe Biden poznat je po tome da svoje riječi - da se ljubazno izrazimo - ne bira uvijek brižljivo. To ga s vremena na vrijeme dovede u neprilike. To mu se desilo i nedavno, kada je pred studentima govorio o američkim saveznicima u borbi protiv "Islamske države". Tako je on rekao kako su američki saveznici, među kojima i Turska, glavni problem Vašingtona. Jer, Ankara je, dodao je Biden, dugo podržavala teroriste. Ova tvrdnja je toliko razljutila turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, da mu se Biden na kraju morao izviniti.

Pri tome je Biden samo iznio istinu. Morao je povući svoje riječi samo zato što ne želi dodatno opteretiti ionako napet odnos sa Turskom. Vašington se još uvijek nada da će njegova NATO-saveznica Turska promijeniti svoj politički kurs i konačno pomoći Kurdima u njihovoj borbi protiv terorista. Ankara međutim oklijeva.Turska vlada stavlja pod pritisak američkog predsjednika. Ona traži od njega da ponovo povede borbu protiv sirijskog predsjednika Assada, a ako to uradi onda će, kako je rečeno, Turska ući u rat protiv islamista.

Obama ne dopušta cjenkanje

Na spoljno-političkom planu Ankara se ponaša kao na bazaru. Ali Obama ne dopušta da se s njim cjenka, a kamoli da ga se ucjenjuje. Posljedica svega je da Turska Kurdima u sirijskom gradu Kobane uskraćuje podršku u borbi protiv "Islamske države". Ona im čak ne dopušta ni da dobiju pojačanje i tako postaje sukrivac u masakru u Kobaneu. Za Ankaru je sirijski predsjednik Assad glavni protivnik. Amerikanci se međutim najprije žele skoncentrisati na rat protiv "Islamske države". A teroristi i sirijski predsjednik Assad nastavljaju sa ubijanjima.

Ukoliko Kobane padne u ruke pripadnika "Islamske države", Obami prijeti još veća kriza. Najprije sa republikancima. Četiri sedmice pred američke parlamentarne izbore, oni ga kritikuju za njegovu malo- uspješnu vanjsku politiku na Bliskom i Srednjem Istoku. Ali to ne iznenađuje, jer svaka opozicija pokušava da izvuče političku korist iz grešaka koje pravi vlada. No, ono što u svemu tome jako iznenađuje je kako se dosadašnji politički zagovornici distanciraju od američkog predsjednika - poput bivše šefice diplomatije Hillary Clinton ili bivšeg ministra odbrane Leona Panette. Oni američkom predsjedniku zamjeraju neodlučnost. Smatraju da je bila greška što umjerena opozicija u Siriji nije pravovremeno snabdjevena oružjem. Pri tome oni polaze od toga da se postojanje takve umjerene opozicije samo po sebi podrazumijeva. A upravo je to Obama u jednom nedavnom intervjuu doveo u pitanje.

Nikakav drugi Vijetnam

Američki birač neće na kraju moći razlučiti šta je tačno, a šta ne. Njega ljuti posvađana politička kasta u Vašingtonu. Ljuti ga što čak ni u borbi protiv terorizma, političari nisu u stanju da vuku na jednu stranu.

Čak i ako demokrati na predstojećim izborima dožive poraz, Obama ne bi smio odustati od svog dosadašnjeg spoljno-političkog kursa: On neće poslati borbene trupe u Siriju ili Irak. On ni u kojem slučaju ne želi ponoviti grešku nekadašnjeg američkog predsjednika Jonsona, koji je dopustio da se SAD polako ali sigurno uvuku u Vijetnamski rat, što je imalo fatalne posljedice.