Sadin slatki svijet

„Ranjena sam u oktobru 1992. godine u sarajevskom naselju Hrasno. Granatiranje grada je počelo u jutarnjim satima. Ušla sam u stan da nešto uzmem. Čim sam zakoračila u hodnik kroz cijeli neboder je proletjela tenkovska granata. Tada sam ranjena“, prisjeća se Sadija (Sada) Sarač momenta, u kome se njen život iz temelja promijenio.

Sada je narednih nekoliko godina provela prikovana za krevet i imala je više operacija. Nakon dvije godine boravka u Oldenburgu u Njemačkoj i dodatne operacije, konačno je dobila protezu za nogu koju je izgubila tokom ranjavanja. U Sarajevo se vratila 1997. i našla je posao u mirovnoj misiji Ujedinjenih naroda u BiH. Narednih sedam godina je radila, kako to u žargonu kaže, za strance.

„Kada je Misija UN-a zatvorena, postavilo se pitanje šta i kako dalje. Slučajno mi je jedna drugarica predložila da pravim kolače. Rekla sam joj da to nije dobra ideja. Ali, kako se period bez posla odužio, ja sam ih iz hobija počela i praviti“, kaže ona.

Šta oči vide - to ruke prave

Poslije toga Sada je dobila još jedno zaposlenje, ali su je loša iskustva samo još više učvrstila u želji da se vrati izradi kolača. Radne kolege su joj iz inostranstva donijele literaturu o pravljenju poslastica i tada je sve krenulo polako naprijed. Valjalo je najprije ispeći novi, ozbiljan, ali izuzetno zanimljiv i kreativan zanat.

„Kada sam još otkrila u internetu svijet dekoracije i ukrašavanja, i šta se sve može napraviti, tada sam baš postala ovisna o tome“, ističe Sadija Sarač.

Tako je nastala Sadina „Kolačara“ iz koje su do danas izašle stotine različitih dekorisanih i ukusnih torti za vjenčanja, rođendane, djevojačke večeri i slične prilike. Kada Sada počne pokazivati fotografije torti, teško je povjerovati da se takvi oblici, boje i dekorativnost mogu postići. Sve je moguće, kaže ona, ako nešto radite iz ljubavi i poznajete taj zanat. Ima tu nezaobilaznog kiča svadbenih višespratnih slatkih zdanja, ali i oblika, boja i dekoracija koji naprosto impresioniraju.

Sadina „Kolačara“

Izrada torti, kolača i keksova je danas, kaže Sada, mnogo manji izazov nego u danima kada je ona počela sa tim poslom. S druge strane, sreća je, dodaje ona, što se većina sastojaka za ovaj obrt može naći u super marketima u BiH. Dodatna olakotna okolnost je i što se putem interneta iz cijelog svijeta mogu i u BiH naručiti potrebni repro-materijali.

U „Kolačari“, pored Sade, danas rade još tri osobe, a tokom sezone vjenčanja angažuje se i dodatna radna snaga. Sanela Veseli već šest godina pomaže Sadiji Sarač i ovdje je, kako kaže, našla idealno radno mjesto.

„Nisam znala ovo raditi, ali uz Sadiju sam naučila mnogo toga. Danas uživam u radnim obavezama. Atmosfera je odlična i kada imamo puno posla. Mi se ustvari tada najbolje družimo“, kaže Sanela.

Hendikep je tek novi početak

Hendikep je samo otežavajući, ali nikako i limitirajući faktor za osobe koje ga imaju, tvrdi Sadija. Zbog takvog stava ona se nikada nije predavala sudbini, kao većina osoba sa invaliditetom u BiH.

Čak i u kratkom razgovoru sa Sadijom Sarač se može primijetiti da je njen optimizam ono što stoji iza uspješne priče o „Kolačari“ smještenoj u stambenoj zgradi na padinama sarajevskog naselja Vraca. To je, kaže Sada, ključ uspjeha, svih, a ne samo hendikepiranih osoba. Njen optimizam i pozitivizam posebno dolaze do izražaja u trenucima kada priča o najtežim danima u životu, kao što je boravak u bolnici nakon ranjavanja.

„Meni tata dolazi u bolnicu i kaže mi: 'Da imaš desnu nogu ništa ti ne bi falilo'. Tada je u bolnici bilo struje i imala sam televizor. Mislim da je najvažnije stvari gledati sa vedre strane“, prisjeća se Sadija Sarač kroz smijeh.

Autor: Faruk Šabanović

Odgovorna urednica: Marina Martinović