Samit smirivanja strasti

„Dvodnevni samit u Briselu će biti prilika da saslušamo irskog premijera Brajana Kauena koji će zasigurno imati mnogo toga da nam objasni u vezi s ishodom nedavnog referenduma. Ali ono što znamo već sada, to je da postoji volja većine članica Unije da se s ratifikacijom nastavi, da se dokaže da Lisabonski ugovor nije mrtav i da EU jeste dobila nove probleme, ali da nije u krizi“, izjavio je visoki predstavnik za zajedničku međunarodnu politiku i sigurnost, Havijer Solana koji po službenoj dužnosti takođe učestvuje u radu samita.

Ovakve predsamitske poruke su ipak optimističnije od realnosti. Najveće konkretno, ne retoričko, ohrabrenje „samit smirivanja strasti“ donosi britanski premijer Gordon Braun koji je uspio uvjeriti oba doma britanskog parlamenta da podrže Lisabonski ugovor iako je u Briselu vladao veliki strah od reprize 2005. godine kada je Velika Britanija, iako na to nije bila obavezna, najavila referendum o prijedlogu prvog zajedničkog ustava nakon što je na prva dva referenduma, u Francuskoj i Holandiji, predloženi ustav EU odbačen. Odmah nakon iskazane kolebljivosti zvaničnog Londona, zajednički ustav kao solucija je odbačen, da bi se tek u decembru prošle godine došlo do jedinstvenog kompromisnog rješenja u vidu Lisabonskog reformskog ugovora.

Do raspleta se ipak neće doći lako i brzo jer iz nekih, istina manjih i mlađih članica Unije, poput Grčke, do Brisela su uoči samita stigli pesimistični signali u vezi s ratifikacijom Lisabonskog ugovora. Vrlo je moguće da se radi o taktiziranju Atine kako bi se isposlovale još bolje pozicije u pregovorima s Makedonijom oko imena. Ali, sve dok ne bude ratifikovan od svih zemalja članica, Lisabonski ugovor ne postoji, on nije živ. Do oktobra, kada je planirano novo zasjedanje lidera EU i ima i nema vremena, ali u svakom slučaju to će biti samit konkretnijih zaključaka i odluka 27-sedmorice o budućnosti Evropske unije.

Da li su Irci udaljili zapadni Balkan od EU?

Bez dogovora o unutrašnjoj reorganizaciji i novom načinu glasanja u Savjetu ministara i Evropskom parlamentu, nema legalnog osnova ni za proširenje, jer je važećim ugovorom iz Nice Evropska unije ’kapacitirana’ na 27 članica koliko već ima. Bez Lisabonskog ugovora ugroženo je pristupanje čak i Hrvatske ukoliko jednoglasnom odlukom svih članica Unije ne bi došlo do usvojanja posebnog amandmana o proširenju Unije na 28 članica.

Sve ostale zemlje Zapadnog Balkana i ovoga puta će se morati zadovoljiti samo porukama ohrabrenja o „evropskoj perspektivi cijelog jednog područja koje je okruženo članicama Unije“. Ni planirana pomoć ovom regionu za nastavak reformi neće izostati, jer se ova pitanja ne propisuju odredbama evropskih ugovora.

Na samitu će, kako se očekuje, biti pozdravljena činjenica da su sve zemlje ovog područja potpisale Sporazume o stabilizaciji i pridruživanju i da su dobile svoje pakete uslova za bezvizni režim. Istim putem će se nastaviti. Pravno-procedulano, zemlje Zapadnog Balkana bi mogle neometano napredovati ka kandidatskom statusu, ali da li će ga i kada dobiti to je sigurno mnogo teže pitanje danas, nego što je bilo prije irskog referenduma, jer među glavnim porukama odaslanim prošle sedmice iz Dablina je i poruka protiv prebzog i olakog proširenja. To najavljuje da će Balkan moći dalje napredovati samo onda ako o svakoj novoj fazi tog napretka bude postignuta „čvrsta saglasnost“ svih članica Evropske unije.

Međutim, vođena realpolitičkim stanjem činjenica, evropska se politika proširenja do sada pokazala mnogo fleksibilnijom nego što su njeni propisi, odluke i zaključci, što po svemu sudeći neće izostati ni u slučaju Balkana, pod uslovom da svaka od zemalja ovog područja nastavi s vlastitim pripremama za punopravno članstvo po uzoru recimo, na Sloveniju, Estoniju ili Sovačku.