Sarajevski tunel

Sarajevo je grad u kojem je u prvoj polovici 90. godina prošlog vijeka na desetine hiljada ljudi preživjelo opsadu. Zahvaljujući prije svega jednom tunelu koji se pokazao kao žila kucavica glavnog grada Bosne i Hercegovine. Danas je ovaj tunel, kojeg je posjetio njemački novinar Andreas Meyer-Feist pretvoren u svojevrstan muzej.

Čuju se koraci u vodi...

Ovako zvuči kada se čovjek sa čizmama upalim u blato provlači kroz vodu koja inače dopire sve do gležnjeva: natovaren vrećama punim šećera, mesa, povrća, lijekova te sa kanisterima napunjenim vodom i koferima sa pištoljima i puškama. U tunelu koji je dug oko 8 stotina metara gotovo da uopšte nema nikakvog svijetla, samo ponegdje žmirkave petrolejske lampe. Uspravno se tu nije moglo hodati. Zrak je bio zagušljiv. I kada se Bajro Kolar prisjeća svojih prolazaka kroz tunel, najprije duboko udahne:

“Ljudi su počeli da misle kako spasiti Sarajevo i Sarajlije, jer su tolike snage bile oko Sarajeva – blizu - da Sarajlije nisu mogle dugo izdržati. Vojska je prvo počela da pretrčava pistu organizovano i da prenosi sredstva za odbranu Sarajeva, a onda su poslije počeli da trče preko piste i civili i porodice. To je bio masakr na pisti u godinu dana. To je došlo do ušiju predsjednika Izetbegovića koji je rekao – Slušajte, narod se mora spasiti ! A spas je bio da se pronadju neki inžinjeri da naprave taj tunel ispod aerodromske piste”.

Ljudi su se tiskali ispred uskih ulaznih vrata u tunel. Ko će uci prvi? Čiji je tovar najteži? Krijumčarenje kao pomoć za preživljavanje: Oko grada su se vodile žestoke bitke. Bio je opkoljen te potpuno odsječen od svijeta. Ono što se u njemu moglo kupiti na nekakav regularan način bilo je preskupo: pola kile sećera je koštalo 100 maraka. A napolju se to moglo dobiti za najviše 50 pfeninga. Napolju: Ulaz u zaštićeni tunel se praktično nalazio u podrumu kuće Bajre Kolara u predgradju Butmira. Unutra u Sarajevu, dakle u gradu: bio je to zapravo izlaz iz tunela u sarajevskom naselju Dobrinja. Nisu krijumčareni samo oružje i roba. Čak su i političari prebacivani van grada kroz tunel: Poslanici koji su htjeli da učestvuju u radu parlamenta. Za potrebe predsjednika republike Alije Izetbegovića, napravljena je jedna pokretna fotelja. Predsjednik je tako klizio po šinama na putu do svog kabineta. Čak je uz pomoc jednog kabla i struja sprovedena u grad. Kasnije i jedna cijev za benzin, što je bio rizičan poduhvat jer sve je moglo odletjeti u zrak. No kablovi ipak nisu zakazali.

Dnevno je oko 4 hiljada ljudi prolazilo kroz ovaj tunel u oba pravca. 1995. je završen rat a time i opsada grada Sarajeva. Bajro Kolar je tada mogao zatvoriti ulaz u tunel u svom podrumu i opet kao nekada, odložiti u njega krompir i vino. Medjutim on to niti je htio niti želio:

“Istina je da smo svi mi u porodici ostali bez posla. Počeli su ljudi dolaziti, odmah poslije rata da vide to, tu ruševinu od tunela, od kuće, i tunela koji je bio na mojoj zemlji. Počeo sam da sakupljam te eksponate, originalne, i da pokušam napraviti uspomenu na taj sarajevski tunel. Napravio sam muzejski prostor posvećen sarajevskom ratnom tunelu, a da nikoga nisam pitao".

Za 50 centi koliko sada košta ulaznica, svako danas može posjetiti ovaj tunel. Ponekad se čuju avioni koji polijeću jer je iznad aerodromska pista. Ali to je potpuno bezopasno. Bajro Kolar pri tom objašnjava kako je inače bilo ranije, u toku rata. Turisti se danas tu fotografiraju i dive se ovom najkraćem krijumčarskog putu u Evropi, koji je u životu održavao jedan grad.