Selmenc-selo koje je podijelila Evropa

Slovačko-ukrajinska granica prolazi po sredini gradića Selmenca, pa su njegovi žitelji tražili da se napravi poseban granični prelaz. Jer, sama posjeta rodbini na drugom kraju grada, bilo je već i za jedne i druge, veoma naporno putovanje. Kada je njhihovom zahtijevu prije dvije godine udovoljeno, iskrsle su tek poteškoče. Jer, pojavili su se šverceri i trgovci sitnom robom iz Ukrajine, pa se red na graničnom prealzu pretvorio u beskrajnu kolonu. Sada žitelji Selmenza ističu transparete i parole ”Vratite nam našu staru granicu".

Popodne je i kolona ljudi u redu na graničnom prelezu u Slemenzu se ne smanjuje. Stotine je ljudi koji žele na ukrajinsku stranu u Mali Selmenc.

“Dolazimo jedno nedeljno da bi kupili cigarete, šećer i slatkiše.

Kupila sam sirup.Ali, kupujem i kozmetiku jer je jeftinija nego kod nas. Inače, mi nismo mještani sela,nego smo došli iz Kralovskog Hlmeca”-kaže jedna žena.

Druga pak potvrdjuje i dodaje:

“Kupujemo najviše slatkiše,ali i deterdžente, lakove i sprej, kekse i slično. Jer,ovdje je puno jeftinije. Kada je granični prelaz otvoren, ovdje su bile samo dvije trgovine. Sada je svaka kuća trgovina i ljudi ovdje prave biznis od toga.Ukrajini odgovara da ovdje kupujemo i ostavljamo ne mali novac”

Na slovačkoj strani je smješten drugi dio sela Veliki Selmenc i tamo su manje oduševljeni situacijom. Petar Lizak jedan od njegovih žitelja kaže, kako su izgubli svoj mir.

Svojevremeno je bio sretan kad je u blizini njegove kuće tek u vremenu ”naradžaste revolucije” i Juščenka omogućen prelaz. Medjutim, kljudi sada zovu, traže čašu vode, žele u toalet:

“To da su otvorene prodavnice je u redu, ali da će se prelaz pretvoriti u kupovni turizam, o tome nismo ni sanjali,

Evo ako pogledate ovu kolonu na prelazu, malo je ljudi koji žele posjetiti rodbinu na drugom kraju sela. Samo kupuju"

Lizak je Slovak sa madjarskim pasošem, kao većina u Velikom Selmencu. U Malom Selmencu su, takodjer, Madjari, ali sa ukrajinskim pasošem. Za podjele je kriv Drugi svjetski rat.

Povučena granica nakon rata prolazila je kroz selo i jedni su živjeli u Čehoslovačkoj, a drugi pak u Sovjetskom Savezu. Komunicirali su sa rodbinom i prijateljima pismima ili dovikivanjem preko ograde. Ali,prelaziti se nije moglo.

Sada je to omogućeno i ostvaren je vječni san o jedinstvenom razvoju Selmenca.

"Ali jedinstven Selmenc je danas u drugom planu.

Samo se trguje, posebno u Malom Selmencu na ukrajinskoj strani. Šteka Marlbora-8 Eura, na slovačkoj strani, pak, četiri puta više. Kuće,kontejneri, šupe i barake. I gdje nema trgovine, brzo će je biti. Jer, ovi iz Slovačke preko puta, zemlje EU, donose bogatstvo i blagostanje.

“Počelo je jednom trgovinom. Danas ich ima 40 kao i 70 kuća. Ljudi žive bolje,izgradjene su saobraćajnice, redovan je autobuski saobraćaj. Nekada smo bili zabijeno selo, a danas ovdje dolaze ljudi i kupuju kuće i nastanjuju se, dok su ranije odlazili u Madjarsku. Starijima smeta buka,ali posebno mladji žive bolje”

Rodjacima i familiji u Malom Selmencu na ukrajinskoj strani je puno bolje, dok oni na slovačkoj strani u Velikom Selmencu od prometa dobiju tek pola eura za parking i ništa više.

Nije ni čudo da oni sada zagovaraju da se maltene podigne zid na granciji, da se vrati stara granica.

Čak i Peter Lizak, koij je jedan od boraca za granični prelaz, za što se zalagao u Slovačkoj, Ukrajini i Madjsrskoj, čak je zbog toga išao u Ameriku.

Danas Peter sjedi kod rodjake u malom Selemncu na ukrajinskoj strani i često piju kafu:

"Moja rodjaka takodjer dodje u posjetu na našu stranu sela,

ima vizu, ali malo vremena, zbog unuka oje mora pripaziti".

Da li će ovako ostati, krajnje je upitno. Jer, Slovačka dogodine postaje potpisnica Šengenskog sporazuma. Svako ko putuje u Berlin ili Pariz,ali i u susjedni Veliki Selmenc trebaće vizu.Možda će mještani imati pravo na pogranični promet.

Uveče se kolona usmerava samo prema Slovačkoj, jer radnje se zatvaraju. Peter Lizak(60) se ljuti zbog kesa,flaša i otpadaka koji ostaju. Ali je kaže, sretan:

"Borio sam se za ovo, za otvaranje prelaza, pa mi brojne trgovine ne smetaju. Sretan sam da je otvorena granica koja je 60 godina bila neprohodna, iako smo živjeli u jednom selu. Zbog toga sam eto sretan".

Peter Horner