Sezona sladoleda u Prijedoru

Zoom unutra. Mama sa kreveta u dječijoj sobi konspirativno skida pohabanu sintetičku deku. Zoom van. Iznosi je na balkon i stere preko gelendera. Ćebe kafene boje. Na njemu veliki klempavi olimpijski Vučko. (Šal, skije, štapovi u rukama.) Naivno nasmijana maskota. Simbol sretnih vremena. Ispod Vučka pet olimpijskih krugova. Kamo sreće da je zima a ne ljeto. Da ne gori zemlja. Ko što gore kuće i džamije. Na horizontu. Dim u daljini. Opustošena sela. Ubijeni ljudi. Na balkonu mama, sa ćebetom u ruci. Pravi se da ništa ne vidi. Njeni pokreti su precizni. Spori. Višak majčine pažnje odaje zavjeru. Sunce na zapadu nijemo zalazi. Razvučena deka lagano klizi niz gvozdene rešetke. Ne, ona ne stere veš, već spušta zavjesu, iza koje će se za koji tren sakriti otac.

Ćelavu glavu kućnog zatvorenika iza olinjale olimpijske deke vojnici neće vidjeti. Tačno u suton. Uz prvi večernji pseudo-povjetarac. Otac krišom izlazi na balkon - da dahne svježeg zraka. Sjeda na drvenu skemliju. Naborano čelo. Zabrinute obrve. U sigurnom zaklonu. Iza dječije deke. Ratni paravan neizvijesnosti i dosade. Svakoga dana u isto vrijeme. Na nekoliko minuta. U stanu je za poluditi. Kad su ljeto i rat. Kad ljudi dišu na škrge. Kad ne znaš da li će ti vojska pozvoniti na vrata. Odvesti te u logor. Kao što su odveli druge. Omarska svima ne gine, samo ako te gdje god vide. Strah od smrti ocu oko vrata steže olimpijsku omču. Vučkovih pet krugova patnje na prijedorskom gelenderu. Tog ljeta je bol svih pet kontinenata bila zbijena na jednom malom balkonu u Bosni. Kada zavjesa budu dignuta, moga oca, niti mene, u Prijedoru više neće biti.

Keln – Zapadni Balkon

Nestao sa jednog, pojavio se na drugom balkonu. Čiča miča, gotova je prijedorska priča. Keln. Drugi grad. Druga država. Novi balkon, nova nafaka. Sve je drugačije samo je vrućina ostala ista. Prođe rat, ali je ljeto još uvijek tu. Dušu dalo za sladoled. Daleko od svega. Iza čelične zavjese zaborava. U zaštićenoj zoni svakodnevnice. Na Zapadnom Balkonu. U filozofskom kokonu neophodne samoobmane. Na ograničenom prostoru bezgranične nade. Duboko u nama nešto izgleda i dalje vjeruje da je ovaj svijet ipak dobar i lijep. Iako svi osjećamo da nije. To sve baš tako. Boginja krize nas je davno proklela da budemo optimisti. Inače ništa ne bismo mogli napraviti, niti pokvariti. Stvoriti, niti srušiti.

Kad smo već kod sladoleda. U Prijedoru ga onda nije bilo. Zato što su poslastičari bili u logorima. Jedan od njih - otac mog najboljeg školskog druga. Ovdje ga vala ima. Na svakom ćošku. Mahom Talijani. U Njemačkoj se ne liže domaće. Tri četvrtine poslastičarni su u rukama Italijana, od kojih najveći dio potiče sa sjevera, iz jednog malog mjesta u čuvenoj dolini sladoleda u Dolomitima. Ali to je jedna sasvim druga priča: Vanilija. Čokolada. Jagoda. Lješnak. Straciatela. Pa ti biraj. I zaboravi šta sam ti rekao.

Autor: Amir Kamber

Odg. urednik: Azer Slanjankić