SIMULACIJA POVRATKA

Kada je nedavno specijalni koordinator Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu, Erhard Busek, usred Sarajeva izjavio da se i građani i vlasti u ovoj zemlji konačno trebaju suočiti sa istinom da od povratka svih na svoje nema ništa i da je nešto blaža varijanta takozvanog «humanog preseljenja» od one koju je planirao Karadžić, ipak provedena u djelo - niko od zvaničnika u Bosni i Hercegovini se nije ni počešao. To je možda i najbolji dokaz da je ovaj preotvoreni Austrijanac bio u pravu.

Pogleda li se današnja nacionalna struktura gradova koji su prije rata bili ogledalo multietničnosti i multikulturalnosti – od Sarajeva, Mostara i Banja Luke do Prijedora, Bugojna, Jajca ili Brčkog - vrlo se lako može uočiti da je ratni plan nacionalnih lidera uspio. A plan je upravo zasnovan na nacionalnim razgraničenjima. Naravno, politički demagozi su uvijek spremni dokazivati suprotno, navodeći rijetke primjere manjinskih povrataka, još rjeđe primjere nacionalno-mješovitih brakova, povrata privatne imovine i vrlo, vrlo rijetke primjere nadoknade ratne štete. Aneks 7 Dejtonskog mirovonog ugovora tako je bio i ostao samo pusta želja šačice nepopravljivih optimista, čije su nade svakim danom sve dalje od realnog života.

Od svih većih gradova u Bosni i Hercegovini, možda je Tuzla jedina očuvala strukturu istinskog građanskog društva u malom, upravo zato što se za takve vrijednosti uspjela izboriti u godinama rata, ne podliježući nacionalističkim euforijama ni jedne, ni druge ni treće strane, iako su iz svih pravaca ispaljivane vrlo otrovne političke strijele. Najveća tragedija po Bosnu i Hercegovinu danas, deset godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma, je upravo u tome što cijela zemlja nije kao Tuzla, ili što Tuzle nema u cijeloj zemlji.

Lažno predstavljanje svijetu, a prije svega Evropskoj uniji, moglo bi se Bosni i Hercegovini vratiti kao najteži bumerang već pri prvom koraku evropskih integracija, ukoliko se to ne dogodi i ranije, jer je ova zemlja već treću godinu u punopravnom članstvu u Vijeću Evrope. A upravo pod krovom ove, najstarije evropske kuće demokratije je i Evropski sud za ljudska prava, pred koji su, koliko mi je poznato, već počele pristizati tužbe bh. građana protiv svoje države koja im je uzurpirala najosnovnija ljudska i imovinska prava – među kojima je pravo posjedovanja vlastite imovine jedno od najsvetijih i najnedodirljivijih prava u demokratskim zajednicama.

Široko rasprostranjena formula «što je ko jamio, jamio je», u svakom pa i bosansko-hercegovačkom pravno neuređenom sistemu ima duboke korijene, i mogla bi ovoj zemlji dugoročno nanijeti dalekosežnu štetu, čija bi cijena u najboljem slučaju mogla biti preračunata u nekoliko godina kašnjenja na putu evropskih integracija.

Turska je, na primjer, donedavno mislila da se sa vlasništvom i drugim ljudskim pravima Kurda može poigravati kako joj je volja. Slovenija je prije tri godine čvrsto vjerovala da ne mora Italijanskim državljanima namiriti ili vratiti imovinu u Primorju, koja je morala biti napuštena koncem Drugog svjetskog rata. Austrija je još čvršće vjerovala da se može sa koruškim Slovencima poigravati kako joj se hoće. Ali zahvaljujući čvrstim pravilima Evropske unije, sve su te samovolje jednobrazno složene u iste korice zajedničkih standarda u Briselu – bez obzira da li se to nekome dopadalo ili ne.

Ukoliko se, dakle, želi u porodicu probranih, prošlost se mora prethodno oprati i dovesti u zakoniti red, kako bi zajednička – multinacionalna i multikulturna budućnost Evrope bila čista i funkcionalna. Jer ni bez jednog ni bez drugog, EU ne bi opstala.

Zato, ako doista ima iskrene nemajre da se zaputi ka Briselu, i Bosna i Hercegovina bi se morala napokon ozbiljno posvetiti Aneksu 7 Dejtonskog sporazuma, i svim svojim građanima omogućiti povratak i posjedovanje vlastite imovine, a u interesu evropske budućnosti zemlje, spriječiti prozirne metode takozvanog «humanog preseljenja» radi stvaranja etnički većinskih geta.