Sirijci u Turskoj još maštaju o revoluciji

Sirijac Mustafa i njegova supruga Lejla sjede u lijepo uređenoj dnevnoj sobi svoga stana u turskom gradu Antakya. Sa zvučnika Mustafinog laptopa odjekuje muzika dok putem interneta promatraju scene kakvima su i oni često prisustvovali prije četiri godine - scene muškaraca i žena koji mašu zastavama protestirajući na ulicama Latakie na sjeveroistoku Sirije.

"To je bilo prvog dana. Sve je bilo odlično, sva ta osjećanja, neizvjesnost", kaže Lejla s osmijehom. Njen suprug se smije i dodaje na arapskom: "Uhapsili su me nakon jednog od najvećih protesta. Toliko sam vikao na protestima da sam ostao bez glasa. Kada sam dospio u zatvor i kada su me pitali kako se zovem, nisam bio u stanju ni odgovoriti".

Mnogo toga se promijenilo od tada, od trenutaka koje su svjetski mediji opisivali kao "buđenje" u Siriji. Sada se borbe između brojnih naoružanih skupina obično nazivaju "sirijskim konfliktom". Za Lejlu i Mustafu, kao i za mnoge druge Sirijce, to je još uvijek "revolucija".

Predviđanja se ostvaruju

Građani Latakie su početkom ovog mjeseca ponovo izašli na ulice svoga grada da iskažu svoje nezadovoljstvo zbog ubistva jednog oficira sirijskih zračnih snaga. Ubio ga je, navodno, rođak sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. No, Aboud, još jedan Sirijac koji je pobjegao od sirijskog režima, kaže da se nada da će protesti ipak imati utjecaja na Asadov režim.

"Na tim protestima tražena je kazna za Asadovog rođaka. Ipak, mi znamo da se tu ne radi samo o rođaku, već o činjenici da je familija Asad počinila mnogo zločina poput tog. Radi se o slabostima režima", kaže Aboud.

Aboud je dezertirao iz sirijske armije prije tri godine, prebjegao u Tursku i sada radi za jednu nevladinu organizaciju i Antakyi. Kaže da se pod Asadovim režimom nije usudio ni misliti kritički o tom režimu, no nakon što je 2011. godine započelo "buđenje", shvatio je da je režim iz dana u dan postajao sve brutalniji. Tvrdi da Latakiju, u kojoj i danas živi njegova obitelj, terorizira pro-režimska Shabiha milicija, te da su otmice ljudi sve češće. I njegovog oca su, kako kaže, prije tri godine oteli pripadnici Shabihe. Od tada o njemu više ništa nisu čuli.

No ovih dana se ponovo dešavaju strašni zločini i brutalnosti koje provode strani borci, koji sve više uzimaju učešća u ratu u Siriji. Ono što je posebno bolno za aktiviste poput Abouda je da je režim od samog početka okarakterizirao mirno "buđenje" kao sektaštvo, islamizam i potčinjavanje stranim interesima. Sada su te optužbe postale realnost.

"U jednom trenutku revolucija se pretvorila u nešto drugo", kaže Aboud. "Sada imamo Islamsku državu, imamo Al Kaidu, imamo razne konzervativne islamističke skupine. Na strani režima imamo Hezbolah, imamo Iran. San je iz revolucije prerastao u građanski rat, sektaški rat. Ovo čak više nije isključivo sirijski rat".

Žena na frontu

Lejla i Mustafa bili su bliski svjedoci tih transformacija. Dok piju slatki čaj i časte se kolačima, pričaju priču o ljubavi, izdaji i trajnoj nadi.

Lejla opisuje kako su njene anti-režimske aktivnosti u Latakiji krenule od pisanja grafita, preko javnih protesta, do krijumčarenja oružja za borce Slobodne sirijske armije (FSA), koji su se krili u planinama sjeverno od grada. Među njima je bio i Mustafa, koji se borio pod imenom Asad al-Islam, odnosno "Lav islama". Pri jednoj takvoj misiji ilegalnog doturanja naoružanja, kaže Leila, prijatelj joj je dojavio da se ne vraća kući. Tražile su je režimske snage.

"Rekla sam borcima da želim ostati s njima. Tu im je bio i zapovjednik, Abu Basir. Složio se i rekao mi da sam postala dio te familije. No tu je bio i Asad al-Islam, koji je rekao da to ne dolazi u obzir, pitajući šta da jedna žena radi tu?", priča Lejla.

Ipak je ostala. Brinula se o municiji i logistici. Ali, Asad al-Islam nije bio zadovoljan činjenicom da je tu jedna žena. Svaki njegov argument postao je suvišan nakon što se Lejla pridružila borcima na prvim borbenim linijama. Mustafa danas kaže da je tada Lejla "položila test". Ubrzo nakon toga, dok je bio u jednoj akciji, shvatio je da je zaljubljen. Kako kažu, bili su prvi par koji se vjenčao na teritoriji pod kontrolom pobunjenika.

Međutim, uskoro su se pojavili problemi kada je upravo njihova jedinica sklopila savez s Islamskom državom. Mustafa kaže kako je Leila postala predmetom sumnje pripadnika Islamske države, budući da nije "čista" Sirijka, već je dijelom Hrvatica.

"Dok smo još bili u Siriji, stalno sam strahovao da će militanti Islamske države napasti našu bazu i uhapsiti Leilu", prisjeća se Mustafa. "Svi su znali da ja imam taj džihadski mentalitet, tako je bilo čak i prije revolucije. Kada sam to naglasio, kako bih odbranio Leilu, rekli su mi da znaju kakav sam bio, ali da sam se promijenio jer sam oženio špijuna".

Neočekivana izdaja

Odlučni događaj za odnose FSA brigade i 'Islamske države' desio se u junu 2013. godine, kada su islamisti ubili zapovjednika FSA Kamala Hamamija, poznatijeg kao Abu Basir, čovjeka koji je prvi pristao da Lejla ostane s borcima.

"Umro je zbog svog poštenja i zbog toga što je želio sačuvati živote ljudi", tvrdi Mustafa. "Došlo je do neslaganja između naše jedinice i pripadnika 'Islamske države', pa je upriličen sastanak njihovog zapovjednika i Abu Basira. Abu Basir je svojim ljudima naredio da odlože oružje i prate ga na taj sastanak nenaoružani".

Ta demonstracija dobre volje nije bila jednaka na obje strane. Mustafa kaže da je svjedočio kako je nakon 20 minuta sastanka regionalni zapovjednik militanata 'Islamske države' ustao i upucao Abu Basira u glavu.

"Bila je to prekretnica u historiji revolucije. Do tada nismo shvaćali da je 'Islamska država' ozbiljna prijetnja sirijskoj revoluciji. Nakon toga smo odlučili da prekinemo savezništvo i borimo se protiv njih. Iznenađenje je zaista bilo veliko da je naš dojučerašnji saveznik pstao naš neprijatelj. Ljudi od kojih smo očekivali da nam pomognu, da se bore s nama, su nas izdali", zaključuje Mustafa.

Nakon toga je počeo ubjeđivati svoju suprugu Lejlu da je za nju i za njihovu kćerkicu, sada staroj 18 mjeseci, puno sigurnije u Turskoj.

Povratak u Siriju?

Aboud, Mustafa i Lejla zajedno se prisjećaju početaka revolucije - nade i euforije. To ne znači da dijele i ista razmišljanja o budućnosti Sirije. Mustafa je uvjereni selefija, dok Aboud sanja o sekularnoj državi. Ipak, oko mnogo toga se slažu.

"Mustafa i ja imamo dosta različite poglede", kaže Lejla. "Ipak, ne mislimo da bi bilo dobro da svi Sirijci razmišljaju na isti način. To je i bila bit revolucije. Ja mogu imati svoje mišljenje, a i on svoje. Možeš biti socijalista, liberal ili islamista, sve je to u redu sve dok zbog toga ne stradaju ljudi. To je moja nada od početka, da svako ima pravo da iskaže vlastito mišljenje.

To je vizija koju dijeli ovo troje ljudi, ljudi koje veže zajedničko vjerovanje u nešto u što se ostatak svijeta više niti ne nada. Realni su i kada govore o izazovima sa kojima se još treba suočiti.

"Ako se želimo vratiti na trag onoga za šta smo se mi borili u početku, onda prvo treba ukloniti Islamsku državu", smatra Leila. "To nije teško, jer mi nismo zaboravili za šta smo se borili. Ne možemo to zaboraviti. Ipak, budimo iskreni, ne možemo se boriti samo protiv Assada".

Mustafa se još uvijek vraća u Siriju, gdje odlazi u borbu protiv militanata Islamske države. Leila, za to vrijeme, radi sa sirijskom djecom u Turskoj, uči ih matematici, između ostalog. No, i pored toga je frustrirana.

"Trenutno činimo sve što možemo da pomognemo revoluciju. Ipak više bismo mogli uraditi da smo u Siriji", zaključuje Leila.

Ona tvrdi da je spremna vratiti se.

"Pokušavam isplanirati kako se možemo vratiti. Sada, sutra, prekosutra. No, granice su zatvorene, tamo je Islamska država, kao i veoma opasna al Nusra. Ne znam šta je sljedeće, ali je plan vratiti se u Siriju".