Sloboda štampe u Turskoj

Evropa je početkom oktobra 2005. otpočela sa zvaničnim pregovorima za ulazak Turske u Evropsku uniju. No neprestano se mogu čuti kritike iz Brüssela zbog malog broja provedenih reformi u oblasti pravnog sistema te povrede ljudskih prava i slobode mišljenja. Prema izvještaju nevladine organizacije "Rerorteri bez granica" trenutno se u Turskoj vode postupci protiv više od 2O novinara, autora i urednika i to najviše zbog paragrafa broj 301 o povredi nacionalnog ponosa turskog naroda. Pojedini mediji su su sami sebi odredili cenzuru, dok drugi o odredjenim temama izvještavaju veoma jednostrano. Medjutim postoje takodjer i pisci te novinari koji se otvoreno izjašnjavaju o osjetljivim temama kao sto su povrede ljudskih prava, napadi na Kurde, silovanja te uloga vojske u ovoj zemlji. Kao što to recimo rade saradnici internet-platforme pod imenom "Bianet".

Dobro raspoloženje i uzbudljive diskusije se vode u "Bianet-u", jednoj od internet-agencija za vijesti koja je postala poznata po kritičkim analizama turskih medija i neovisnom izvještavanju. Deset mladih ljudi sjedi u jednom velikom uredu koji je smiješten u istanbulskoj četvrti Čukurčuma.

Tolga Korkut upravo piše članak o jednom medjunarodnom susretu na temu neovisnih medija, kojeg je oranizirao "Bianet". Prije nego što je došao ovdje, on je nekoliko godina radio za razne medije u Turskoj, kaže ovaj mladi novinar na svom tečnom engleskom jeziku. Korkutova specijalnost su pitanja ljudskih prava što je u Turskoj jedna jako osjetljiva tema. Korkut izvještava redovito o žrtvama državnog terora, o pritiscima te o mučenjima. Ali to nisu toliko spektakularni slučajevi koji se ponakad pojavljuju i u medjunarodnoj štampi, već se radi o pričama koje prikazuju svakodnevnu bijedu.

"Na primjer, ovdje umire jako mnogo radnika, zato što nemaju dovoljnu zaštitu na radu. Mada postoje zakoni koji to propisuju. Tako je ove godine poginulo 20 radnika u jednom brodogradilištu, i niko o tome nije izvijestio osim neovisnih medija, kao što smo mi."

"Bianet" je inače veoma fokusiran na teme sa jugoistoka ove zemlje: Tamo žive pretežno Kurdi. Njihov položaj je, a pogotovo položaj kurdskih zena, veoma težak. Osim toga ovaj najsiromašniji dio Turske je veoma patrijarhalan. I uz sve to turska vojska tamo često poduzima odgovarajuće mjere. Neprestano dolazi do akcija kažnjavanja, hapšenja, silovanja i mučenja.

A izvještavati o tome nije bezopasno za novinare. Ili pisati o Kurdskoj radničkoj partiji PKK-a koja je zabranjena, to u svakom slučaju predstavlja rizik. Tako nešto je dobro poznato recimo Ragipu Duranu, koji redovito dolazi u "Bianet". Intervju kojeg je on napravio sa predsjednikom PKK-a Abdullahom Öcalanom te koji je 1994. godine objavljen u jednoj prokurdskoj novini, donio mu je kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Obrazloženje presude državnog suda za sigurnost je glasilo: Duran je ovim intervjuom vršio propagandu za jednu terorističku organizaciju. Duran o tome kaže:

"Zatvor pripada socijalnoj tradiciji u Turskoj. Naši najbolji pisci i pjesnici zapravo su se obrazovali u zatvoru. To je na žalost tako. Mene to nije iznenadilo - to me nije ni obeshrabrilo - zato što postoji nešto mnogo gore: smrt na primjer. U poredjenju sa smrću, zatvor dodje kao raj."

U posljednjih 15 godina ubijeno je 25 novinara, priča Ragip Duran. Još uvijek postoje u Turskoj četiri tabu-teme: Genocid nad Armencima, kurdsko pitanje, uloga vojske u ovoj zemlji te Ataturk kao figura oca nacije.

"Biti novinar u ovoj zemlji, a jos više u predjelima gdje prevladavaju Kurdi, veoma je teško. Čovjek je prinudjen da pravi kompromise. Postoji veliki broj prepreka. Često novinari podliježu generalnoj ideologiji ili zahtijevima medija. Ne smije se zaboraviti da 60% svih medija u Turskoj se nalazi u rukama jednog jedinog medijskog koncerna“.

Duran je više godina radio u Engleskoj, Francuskoj te u Holandiji. Da je bio informatičar ili ljekar, kaže on, tada bi možda raszmišljao o tome da Tursku napusti zauvijek. Ali kao novinaru njemu je radno mjesto zapravo tamo:

„Jedna riba ne može letjeti, ona se najbolje osjeća u moru. Kad bi riba bila ptica onda više ne bi bila riba. To je možda pomalo hrabro poredjenje, ali upravo se o tome radi“.