Sloboda štampe u Turskoj

Trenutno se u Turskoj vode krivični procesi protiv više od 20 novinara, autora i urednika, zbog, kako navodi nevladina organizacija “ Reporteri bez granica”, paragrafa 301, koji se odnosi na uvredu dostojanstva turske nacije. Mnogi mediji su uveli neku vrstu samo-cenzure, dok drugi izvještavaju vrlo jednostrano i to o odredjenim temama. Medjutim, postoje i novinari i pisci koji se otvoreno izjašnjavaju o osjetljivim temama poput povrede ljudskih prava , napada na Kurde ili uloge vojske u državnom sistemu. Tako rade i saradnici internet- platforme "Bianet".

U redakciji "Bianet-a" vlada dobro raspoloženje i vodi se uzbudljiva diskusija medju novinarima koji se zalažu za kritičko i nezavisno izvještavanje. Deset mladih ljudi sjede u velikom uredu u istanbulskoj četvrti Cukurcuma. Tolga Korkut upravo piše članak o medjunarodnom susretu na temu nezavisnih medija koji je organizirao "Bianet". Mladi novinar priča kako je prije osnivanja “ Bianeta” radio za različite turske medije, ali da se uvijek osjećao izložen kontroli i cenzuri . Sada je drugačije:

" Distanca izmedju stvari o kojima se izvještava i tvog ličnog mišljenja je sve manja. Ne osjećam se više manipuliranim, nemam osjećaj da sam na nešto rpisiljen. Sada obavljam svoj poso onako kako bi trebalo”. Korkut se posebno bavi pitanjem ljudskih prava. To je veoma osjetljiva tema u Turskoj. U vezi sa pregovorima o članstvu Turske u EU , iz Brisela se uvijek upozorava na povredu osnovnih prava čovjeka. Korkut redovno izvještava o žrtvama državnog nasilja. Ali, to nisu spektakularni slučajevi koji se pojave i u medjunarodnim medijima, nego priče koje pokazuju svu bijedu ljudske svakodnevice:

" Na primjer ovdje umire puno radnika jer nemaju nikakvu zaštitu na radu. Pri tome postoje zakoni koji to propisuju. Tako je ove godine umrlo 20 radnika , a niko o tome nije pisao osim nezavisnih medija kao što smo mi".

"Bianet" je veoma fukusiran na teme sa jugoistoka zemlje gdje žive prije svega Kurdi. Njihov položaj, a prije svega žena je veoma težak. S jedne strane to je jedno od najsiromašnijih područja u Turskoj , a osim toga turska armija postupa veoma oštro sa hapšenjima, nasiljem , mučenjima.

Izvještavati o tome za novinare nije bezopasno. Takodjer pisati i o zabranjenoj Radničkoj partiji Kurdistana PKK: To zna i Ragip Duran, koji redovno dolazi u "Bianet". Jedan intervju sa predsjdenikom PKK Abdullahom Öcalanom, koji je objavio 1994. U jednom pro-kurdskom listu , donio mu je deset mjeseci zatvorske kazne. Obrazloženje presude suda za državnu sigurnost je bilo da je Duran intervjuom radio propagandu u korist terorističke organizacije:

" To je samo po sebi bilo uvreda za meine, jer jedan novinar nikada ne vodi propagandu. No, to nije bilo prvi put da sam bio pred sudom jer sam se bavio temom Kurda". Zatvor je dio životopisa ljudi u Turskoj, a posebno novinara, cinično kaže Ragip Duran:

" Zatvor spada u socijalnu tradiciju u Turskoj. Naši najbolji pisci i pjesnici sticali su svoje obrazovanje u zatvorima. To je nažalost tako. Meine to nije iznenadilo, a još manje obashrabrilo. Jer postoji i još gore, a to je smrt na primjer. U poredjenju s tim, zatvor je skor kao raj. Svako bi više volio biti u zatvoru nego ubijen".

25 novinara je ubijeno u posljednjih 15 goaina, navodi dalje Duran. U Turskoj još uvijek postoje četiri velike tabu-teme. Genocid nad Jermenima, kurdsko pitanje , uloga vojske i ličnost oca nacije Ataturka.

Sredstvo kojim se ograničava sloboda mišljenja, i stalno je na udaru kritike, je paragraf 301 Krivičnog zakona kojim se kažnjava svaki akt vrijedjanja turske nacije. Kritika je nasuprot tome dozvoljena: " Šta je uvreda, a šta kritika? Gdje se može povući granica? I definicija turskog nacionalnog nasljedja. Ako neko piše kako neko selo nema dovoljnu infrastrukturu, da li je to vrijedjanje državnog nasljedja? Postoje dakle problemi kako u zakonodavstvu tako i u egzekutivi”.

Doduše, u posljednjih deset godina već se mnogo toga poboljšalo, naglašava Duran. Medjutim, odredjene prepreke na putu ka EU vlada ne može jednostavno ukloniti novim zakonom. “ Promjena u glavama ljudi traje ipak duže, ističe ovaj novinar koji želi doprinijeti svojim radom u "Bianet-u". Redovno održava seminare za mlade novinare. Osim novinarskih vještina potrebno je i više samopouzdanja kod mladih:

"Biti novinar u ovoj zemlji , a još više u kurdskim oblastima veoma je teško. Postoje brojne prepreke i trebaju se činiti kompormisi. Treba takodjer znati da je 60 posto svih medija u Turskoj u rukama jednog medijskog koncerna".

Duran je radio nekoliko godina u Engleskoj, Francuskoj i Holandiji. Da je po zanimanju ljekar ili informatičar razmiščjao bi i da zauvijek napusti Tursku. Ali, kao novinaru mjesto mu je već odredjeno:

" Riba ne može letjeti, ona se najbolje osjeća u moru. Kada bi riba mogla biti ptica , onda više ne bi biola riba. Možda je to malo preslobodno poredjenje, ali je suština u tome.”