Sloboda i odgovornost štampe

Njemačka kancelarka Angela Merkel ovih dana ne voli odgovarati na pitanja novinara o radu Njemačke obavještajne službe BND. Razlog: malo je pozitivnog što ona na tu temu može reći, budući da su ponovo na dnevnom redu nedozvoljena prisluškivanja političara i novinara te neefikasan sistem kontrole rada službe. Povod: proteklih je dana javnost saznala da je još 2006 godine BND instalirala špijunski program na kompjuteru afganistanskog ministra trgovine i privrede Amina Farhanga, i uz kontrolu njegove komunikacije usput mjesecima tajno kontrolirala i elektronsku poštu novinarke njemačkog magazina "Der Spiegel", Susanne Koelbel. To je dovelo do novog političko-špijunskog skandala u Berlinu. Koje slobode, ali i koju odgovornost imaju novinari u Njemačkoj?

"Svatko ima pravo na slobodno izražavanje i širenje svog mišljenja izgovorenom i pisanom riječju ili slikom, kao i pravo da se slobodno i neometano informira iz javnih izvora informiranja. Garantira se sloboda štampe i sloboda izvještavanja putem radija i filmovima. Cenzure nema."

"Nije naš cilj da rušimo kancelare"

Peti član njemačkog ustava, kojim se garantira sloboda štampe, jedan je od osnovnih stupova čitavog slobodnog i demokratskog ustroja njemačkog društva. Poučeni poraznim iskustvima cenzure i manipulacije medijima nacističkog ministra propagande Josepha Goebbelsa, autori ustavnog teksta poslijeratne Njemačke su garanciju slobode informiranja, i time uspostavu slobodne i kritičke javnosti, vidjeli kao važnu prepreku razvoju neke nove diktature.

Ugledni hamburški politički magazin "Der Spiegel" odličan je primjer dalekovidnosti tvoraca njemačkog ustava. Osnovan 1948 godine, svojim nepotkupljivim, kritičkim i istraživačkim izvještavanjem "Spiegel" je sudjelovao u razotkrivanju gotovo svih velikih političkih i financijskih skandala posljeratne Njemačke. Tekstovi objavljeni u tom magazinu dovodili su do ostavki ministara i managera, poput Franza-Josefa Straussa ili Karla Flicka, do pokretanja sudskih postupaka poput afere sa stanovima sindikalne firme "Neue Heimat" pa čak i do samoubojstava, poput afere sa političarem Uwom Barschelom.

Osnivač magazina, Rudolf Augstein, je kratko prije svoje smrti 2002 godine u jednom interviewu objasnio svoja profesionalna načela: "Mi ne rušimo kancelare. To nije naša namjera. Ali kada se ukaže prilika...Da sam materijal o financijskim aktivnostima Konrada Adenauera iz vremena prije rata imao na vrijeme, kao što nisam, već sam to dobio tek kasnije, ja bih to objavio i on 1948 ne bi bio izabran za kancelara. To je točno."

Granica novinarske slobode je tamo gdje se vrijeđa dostojanstvo i čast ljudi

To, međutim, ne znači da novinari u Njemačkoj sve smiju. Uz pravo na informiranje postoji i pravo na zaštitu ličnog ugleda i časti. Za razliku od "Spiegela" najveća njemačka i evropska bulevarska novina "Bild-Zeitung", s tiražom od preko 3,5 miliona prodanih primjeraka dnevno, često u potrazi sa senzacijom koristi i nedovoljno provjerene tvrdnje. Opomene novinarskog suda časti nisu rijetke.

Zbog toga Rolf Lautenbach, predsjednik Njemačkog udruženja novinara, naglašava da sloboda štampe ima i svoje granice: "Ta sloboda završava tamo gdje je granica intimne sfera pojedinih ljudi neodgovorno prekoračena. Mi moramo odgovorno prosuditi da li ponekad ne povređujemo nečiju intimnu srefu, nečiju čast i slično. Naš kodeks časti nam dozvoljava da citiramo glasine, ali ih onda kao takve moramo i navesti."

Upravo u tom polju između beskompromisnog otkrivanja istine i neodgovornog širenja glasina razvija se kritička javnost i odvija se demokracija. Sve izvan toga koraci su u pravcu autoritarnosti.