201108 friedhofsführungen

Pogotovo na te dane je za mnoge posjet grobovima obaveza, ali rijetko su tu prisutna i djeca - smrt i umiranje u mnogim njemačkim obiteljima su još uvijek tabu teme. Jedan upravnik groblja u Berlinu to želi promijeniti, i na povijesnom groblju Štansdorf (Stahnsdorf), drugom po veličini u Njemačkoj, on nudi vođenja za djecu iz osnovnih škola.

Grupa roditelja i djece na berlinskom groblju Štansdorf (Stahnsdorf) slijedi upravnika Olafa Ihlefelda. Put ih je odveo do jednog od posebnih grobova: „Čovjek koji je ovdje pokopan zvao se gospodin Rumpler. Tko je od vas već letio avionom? Evo, ti imaš igračku u rukama. Da ovaj avio poleti, to mu omogućavaju ovi pokretni zasloni na krilima. U početku njihnije bilo - ovaj čovjek ih je prvi počeo raditi. Tek od tada je moguće upravljati avionima koji lete. Njegovo ime je poznato širom svijeta: Dr. Edmund Rumpler.“

Uz igru prevladavati nelagodu

Na ovom drugom po veličini groblju u Njemačkoj je pokopano 120.000 ljudi, među njima mnoge slavne ličnosti iz vremena Wajmarske republike. Ali tu su i mnogi obični ljudi. Ovo groblje je poznato po svojim brojnim monumentalnim grobovima: „Ovo ovdje se zove mauzolej. Jednom davno je živio car koji se zvao Mausolus. On je dao izgraditi prvi mauzolej. Otada se svi takvi velebni grobovi tako nazivaju. Taj car je živio u Aziji. Kada bi ti sebi gradi zadnju kuću, kada ti budeš jednog dana negdje poikopan, kako bi ti to volio da bude? - Ja bih najprije napisao kako se zovem."

Na groblju su brojni bogati ukrasi, slike, mozaici koje djeca mogu otkriti. Bogatstvo ranijih generacija fascinira i ove današnje: „Sasvim lijevo, tu je drveće, plavo nebo, livade. Tu je proljeće, počinje život. Vi ste proljeće. Onda dolazi ljeto, kada ste odrasli, kada imate zanimanje, kada ste usred života. A kada postanete još stariji, ne možete više dobro hodati, onda dolazi jesen. A zima je hladna, tamna - to je smrt. To je kraj."

"Djeca trebaju posjećivati groblja"

Tko misli da se djeca sada plaše - vara se. Ona s puno elana obilaze mauzoleje, grobove, otkrivaju nove slike, nove detalje. Mnoge grobnice su svjetovi za sebe. Olafu Ihlefeldu je stalo do toga da upravo za djecu odnos prema kulturi pokapanja postane nešto samorazumljivo, jer smrt je dio života.

Zbog toga on svoje vođenje grobljem uvijek završava zajedničkim razgovorom u grupi: „Znate što mi se svidjelo? Da ste na groblju bili tako veseli. Vi ćete možda od nekih starijih čuti kako djeca na groblju nemaju što tražiti. Ali to nije točno. Mnogi ljudi koji su ovdje pokopani sigurno se raduju da smo s niima proveli ovoliko vremena, da su čuli smijeh, šale. Djeca trebaju posjećivati groblja."