Sotonisti - često ih i ne primijetimo, ali oni su tu

U takvom svijetu rođena je Laura. U međuvremenu je uspjela izaći iz tog svijeta. No, taj je proces bio bolan i dugotrajan. Laura je odlučila podijeliti svoja iskustva o odrastanju u sotonističkoj sekti s drugima: "Moj otac, koji je bio ugledan član sekte, rano me je počeo pripremati da funkcioniram kako to želi Krug. Istrenirao me da na sve pristajem, da ne plačem i ne vrištim, da ne reagiram na bol i da o tome ne pričam nikome izvan Kruga. Svi smo morali činiti ono što Najviši traži od nas."

Dva paralelna svijeta

Najviši je prije za Lauru bio Sotona. Za njega je morala trpjeti bol, mučenje i zlostavljanje. Laura je odmalena vodila dvostruki život: izvana je izgledala kao sasvim obična školarka, a u svom drugom, tajnom svijetu bila je služiteljica na crnim misama i sotonističkim ritualima. "Tu se radilo o slijepoj pokornosti muškarcima. Kad smo se morale prostituirati, objašnjenje je bilo da Najviši to želi, jer treba novac (Krug je birao mušterije). Nikad nisam dobila ništa od tog novca, sve je izravno dobio Krug", priča Laura.

Laura je odrasla s roditeljima koji su ju prepustili sotonističkom Krugu. Adelheid Herrmann-Pfandt, stručnjakinja za religiju iz Marburga, objašnjava da su takve grupacije posebno zabrinjavajuće. Tu se radi o posebno okrutnom obliku sotonizma kojeg društvo jedva primjećuje. "U usporedbi s njima su sotonističke grupe mladih bezopasne. Ljude koji obavljaju takve loše rituale ne možete prepoznati. Oni su dio našeg društva i zasigurno neće hodati uokolo s križevima okrenutima naopačke. Oni cijeli život žele ostati prikriveni. Ni nakon smrti ne znate da su bili sotonisti", objašnjava Herrmann-Pfandt.

Rađaju dijete, da bi se ono odmah nakon rođenja žrtvovalo

S tom procjenom slaže se i Brigitte Hahn, povjerenica za sekte u katoličkoj biskupiji u Münsteru. Do sad je kod nje pomoć potražilo 30 žrtava sotonističkih kultova. Gotovo sve žene pričale su o crnim misama, neke čak i o ritualnim pobačajima i ubojstvima. "Pričale su da su oplođene za vrijeme ceremonije i da su se porodile za vrijeme ceremonije. Nakon rođenja dijete postaje žrtva u ritualu. Trudnoće se drže u tajnosti. Kada se dijete rodi ono se nigdje ne zabilježi u knjigama rođenih."

Jako dugo nitko nije vjerovao Brigittinim pričama. Zbog toga je 2008. pokrenula anketu među 2.000 liječnika i terapeuta u saveznoj pokrajini Sjeverna Rajna Vestfalija. Njih 120 joj je odgovorilo da imaju pacijentice koje su proživjele nasilje sotonističkih grupa.

Član kapitulata biskupije u Osnabrücku Alfons Strodt već godinama podupire i prati bivše pripadnike sotonističkih sekti. Skuplja njihove slike i crteže na kojima djeca leže na oltaru ili su privezana na križ. "Na početku sam bio posve sam u svemu ovome. Govorili su mi da se prekinem glupirati, da to ne može biti istina. Dugo je trajalo dok me u Crkvi nisu saslušali. Zahvalan sam što su mi biskupija i glavni vikar poklonili povjerenje i što su shvatili da je ovo tema o kojoj se više ne može šutjeti. Na taj način možemo pomoći žrtvama", objašnjava on.

Krv igra veoma važnu ulogu

Problem je u tome što su žrtve duboko traumatizirane i psihički bolesne, pa je teško prepoznati jesu li njihova iskustva stvarna ili su zapravo halucinacije. Briga o tim žrtvama je zahtjevan posao. Puno ih se vraća u kult jer ne mogu izdržati pritisak. I on se ponekad boji: "Na početku su mi prijetili da će prekidati misu, što se i događalo, ili da će dići crkvu u zrak. Čak su me i pratili. Naravno da se bojite kad imate osjećaj da su stalno negdje u blizini."

Adelheid Herrmann-Pfandt smatra da upravo zbog toga ne bi smjeli više šutjeti o sotonizmu. Ona istražuje što ljude privlači ili čak fascinira u takvim grupama. Ustanovila je da se radi o transcendentnom iskustvu u kojem krv igra vrlo važnu ulogu.

Laura je izašla iz sotonističkog kulta svojih roditelja kad se našla u situaciji da rodi dijete za taj Krug. Tu je povukla crtu. Sada živi pod strogom zaštitom u kući za traumatizirane žene u njemačkoj saveznoj pokrajini Donja Saska. Zbog svoje obitelji još nije podnijela kaznenu prijavu. No, svoju priču povjerila je na čuvanje jednoj odvjetnici: "U slučaju moje smrti, čak ako će izgledati kao samoubojstvo ili nesretni slučaj, podaci će dospjeti u državno odvjetništvo. To je neka vrsta životnog osiguranja. Osiguranje da se više neće usuditi nauditi mi ili da me neće ubiti."

Autorica: Heike Zafar/ Ana Kontrec

Odgovorna urednica: Marina Martinović