"Sramna uloga" UN-vojnika u Žepi

Uloga ukrajinskih vojnika u Žepi, bila je sramna, tvrdi Ramo Čardaković, ratni komandant u Žepi. Koliki je njihov dio odgovornosti za pad i stradanje zaštićene zone Žepe, nikada nije razjašnjeno. Žepljani svjedoče da su Ukrajinci za marke i zlato prodavali sve pa čak i svoje čizme kao i da su stalno pili sa Srbima.

Ramo Čardaković je bio ratni načelnik štaba žepske divizije. Danas je pukovnik ABiH u penziji i dobro se sjeća dolaska snaga UNPROFOR-a u enklavu koja je proglašena zaštićenom zonom UN-a.

"U Žepu je 15. maja 1993.godine  došla jedna ojačana četa Ukrajinaca, 180 do 200 vojnika sa grupom posmatrača a ne bataljon, kako se priča. Doveo ih jedan francuski pukovnik, zaboravio sam mu ime. On je uspostavio “ček-pointe” ili punktove, kako oni zovu osmatračka mjesta. Ja sam sa njima učestvovao u određivanju mjesta gdje će se rasporediti 7 punktova, koliko ih je bilo na području Žepe. Od tih ljudi mi smo očekivali spas. Očekivali smo da će nas istinski zaštiti i da će potvrditi ime "plavih šljemova”, UN-a. Radovali smo se, baš žestoko, njihovom dolasku. Tako smo im za smještaj komande, kuhinje i vojske u centru Žepe, dali dvije zgrade škole u kojima je dotad bila naša komanda. Oni su se tu smjestili i odmah sve ogradili bodljikavom žicom. Komandant ukrajinske čete je bio pukovnik Gavrilov. Bio je dobar oficir ali kratko je ostao, svega 2-3 mjeseca i za to vrijeme stanje u jedinici bilo zadovoljavajuće, imali su pravi vojnički odnos. Avdo Palić i ja smo se svako jutro sastajali sa njihovom komandom da razmijenimo saznanja sa terena i pokušamo otkloniti nedostatke”.

Na punktovima je stalno bilo raspoređeno po 6-7 ukrajinskih vojnika. Punkt na planini Bokošnici bio je duboko u srpskoj teritoriji. Iz dana u dan stanje se međutim mijenja. Žepljaci primjećuju da su ukrajinski vojnici praktično sve drugo, ali ne i vojnici koji su došli da ih štite.

 "Oni odmah počinju da prodaju,čizme, municiju, opremu, gorivo, prodaju sve za njemačke marke. Čak i hranu, koju dobiju, prodavali su na punktovima. Kad bi ogladnili, išli su u srpsko selo da traže hranu, jer nisu smjeli u komandi reći da su to prodali. Nakon Gavrilova je došao neki potpukovnik Dudnjik koje je za razliku od prethodnika praktično sve dozvolio vojnicima. Čini mi se da ih je čak podsticao u tom švercu, samo što više para da bi uzeli. To je toliko bilo uzelo maha da su ovi neki od naših, što su sa njima sarađivali počeli  falsifikovati  pare. Bio je neki momak što je dobro crtao pa lažne marke Ukrajincima poturili na punktu u Pripećku. Ovi su to otkrili pa su tu dvojicu momaka dobro istukli. Imali smo problema zbog toga. Kada smo mi interevenisali i tražili objašnjenje  pravdali su se da su kao zajedno pili pa se potukli”, priča Ramo Čardaković.

Ratno profiterstvo i šverc

Priču o ukrajinskim vojnicima u sastavu UNPROFOR-a i preprodaji razne robe ili švercu kojim su se uglavnom bavili potvrdilo nam je i više Žepljaka koje zatičemo u  centru sela gdje se na ljetnoj vrućini rashlađuju pivom. Dozvoljavaju da ih fotografišem i pričaju pod uslovom da imena ne pominjem.

“Svojim očima sam gledao kad pred kuću jedog našeg komšije, koji je bio njihov glavni posrednik, dolazi kamion UNPROFOR-a pun razne robe. Dovozili su uglavnom hranu, so, cigarete, čokoladu, opanke itd. Oko kuće je bilo povezano na desetine konja kojima se so, brašno i druga roba prenosila do Srebrenice. Ovdje u Žepi je tada kilogram soli koštao 60 maraka dok se u Srebrenici prodavao za stotinu. Svo vrijeme rata funkcionisao je taj put šverca najprije njemačkim markama a kasnije kad je i njih ponestalo u opticaju je bilo zlato, ogrlice, prstenje. Onaj ko je imao dovoljno maraka ili zlata mogao je kupiti sve. Neki su se na tome i obogatili”, pričaju reporteru DW-a okupljeni Žepljaci. Jedan od njih mu se obraća s pitanjem: "Znaš kakvi su trgovci Ukrajinci bili? Kad je Žepa pala ni jedan transporter im nije mogao da upali. Svo gorivo su prodali”.

Ukrajinci nisu ispunili očekivanja Žepljaka u pogledu zaštite civilnog stanovništva od srpskih granatiranja, ali bilo je pozitivnih momenta koje ovi ponosni gorštaci ne zaboravljaju. Jedan od starijih, kaže da se zove Nezir priča: “Jedina svijetla tačka za koju ja znam  je iz ’94.godine, tada su naše žene i djevojke  naglo i masovno počele oboljevati od slijepog crijeva. Oni su tada odvezli dvije djevojke u Sokolac u bolnicu, gdju su bile operisane i vratili su ih bez ikakvih problema. Te djevojke su kasnije pričale kako su ih u bolnici izolovali od ostalih pacijenata da ne bi imale problema i da su za to vrijeme bili krajnje korektni prema njima. Ne mogu se prisjetiti da su išta drugo pozitivno radili”, kaže Nezir.

Mještane Žepe pitam znaju li za poginulog ukrajinskog oficira i njegov spomenik? Šta se tu desilo?

Kažu da znaju za spomenik, neki su ga i vidjeli, običan kamen sa natpisom i uklesanim krstom. Ne savjetuju da tamo idemo malim autom, jer se nalazi  na vrhu planine Bokšanica, gdje je u ratu  bio punkt UNPROFOR-a. Sada poslije, više od dvadeset godina makadamski put je toliko uništen da se do njega teško može stići i terenskim vozilom. Jedan od njih nam kazuje ono što i ostali potvrđuju da su čuli.

“Ukrajinci  su prostor oko tih svojih punktova minirali kako im niko neopažen ne bi mogao prići. Ne znam detalje kako je i zašto taj njihov oficir ušao tamo, možda je bio i pijan, jer su stalno i mnogo pili. Mislim da se zvao Slivni, ušao je u minirano područje i stao na minu. Tako je poginuo. Na tom mjestu su mu podigli spomenik”. Na pitanje  ko je podigao spomenik sa smiješkom kaže:”Njegova UNPROFOR-jedinica valjda. Mi Žepljaci sigurno nismo”.

Bliske veze Ukrajinaca sa Srbima

Mnogo stvari ukazuje da su Ukrajinci i Srbi bili u stalnoj vezi preko punkta na Bokšanici koji je bio duboko u teritoriji koju su Srbi kontrolisali. Sa ove kote se kao na dlanu vidi gotovo cijelo područje Žepe, a Ramo Čardaković priča: "Najviše nas je iritiralo svakodnevno granatiranje sa srpske strane a da nikako na to nismo mogli uticati, iako je Žepa bila “zaštićena zona UN-a”. Desetak i više granata je svakodnevno ispaljivano na nas a da oni nikada nisu intervenisali. Čak se dešavalo da u  krugu  gdje su bili smješteni, u vrijeme granatiranja pjevaju, aplaudiraju sa uzvicima “To bratko!” jer su znali da njihovi položaji neće biti meta, a mi smo to sve slušali. "To bratko” je narodu ostalo u sjećanju. Mi bi smo onda intervenisali a oni bi odgovarali  "Sad će to prestati, mora da ste vi napravili neku provokaciju” kao da su znali kad će stati granatiranje i uvijek su nas okrivljivali za to granatiranje”.

Kako su bile bliske veze Ukrajinaca i Srba, Ramo Čardaković kao primjer navodi: “Išli su tako daleko da su čak u transporterima dovodili Srbe u svoju komandu i sa njima pili. Jedno vrijeme, kad je bilo malo zatišje, kao neko primirje, organizovali smo sijela tu u centru Žepe. Da se narod malo opusti jer smo bili u okruženju bez ikakvih kontakata sa spoljnim svijetom. Ukrajinci su čak i na ta sijela dovodili Srbe. Mi smo to primjećivali, čak i upozoravali ali nismo ništa postigli", priča Čardaković.

O saradnji ili dosluhu Ukrajinaca sa Srbima najbolje svjedoči detalj da su oni u trenutku kada je pala Srebrenica napustili sve svoje punktove i povukli se u bazu, priča za DW očevidac Nezim Cocalić, koji se danas bavi ugostiteljstvom na Slapu, mjestu gdje se riječica Žepa uliva u vještačko jezero na rijeci Drini.

"Eno ondje gore”, pokazuje rukom na mjesto visoko na litici u kanjonu Drine,”bio je taj njihov ček point, kako su ga zvali. Kad je Žepa padala oni su to odmah napustili. Kasnije su neki naši ušli tu i pričaju da su našli na papiru ucrtan plan puta kako da šumskom stazom izađu uz liticu na Vratar, zaobilazeći Žepu”. Njima je ovdje bilo stalo samo do para, da što više zarade, da se napijaju do besvijesti i po tome ih mi pamtimo”, kaže Cocalić.

Ljekar bio korektan

Šaban Kulovac je u to vrijeme u Žepi pomagao ljekaru Ukrajincu u seoskoj ambulanti. Kaže da je taj ljekar bio korektan i ostao mu u lijepom sjećanju. Njegovi zemljaci nisu, primjećuje žalosno i dodaje:"Oni su samo  švercali i prodavali sve živo. Puno su pili i bili su vrlo nasilni kad se napiju. A pili su kako se to kod nas u Bosni kaže “k’o Rusi” cijelu čašu naiskap, odjednom. I što me još čudilo a to sam kod njih vidio, da pretpostavljeni tuče vojnika ako nešto pogriješi. Ma tukli su ih znaš kako, ko vola”, pripovjeda Šaban. Na pitanje jesu li pomogli narodu kada je Žepu zauzimala srpska vojska on kaže: Ma kakvi pomogli, oni su htjeli da odu ali narod ih je spriječio. Legli su po putu i nisu im dali da izađu. Ali bili su najprije naumili da pobjegnu”.

Sedam dana prije pada Žepe,19. jula 1995. godine, Jasuši Akaši, posebni izaslanik Generalnog sekretara UN-a za bivšu Jugoslaviju, rekao je novinarima, nakon sastanka sa NATO izaslanicima u Briselu, da UN "nisu u poziciji da fizički zaštititi enklave" i dodao: "Žao mi je zbog pada Srebrenice i neminovnog pada Žepe". Koliki je čiji dio odgovornosti za pad i stradanje Srebrenice i Žepe ni do danas nije do kraja razjašnjeno.

Napad Srba na enklavu Žepa krenuo je 7. jula 1995. godine. U samom početku to su bili napadi slabog intenziteta. Međutim, sa padom Srebrenice napadi se intenziviraju.  Prvi pregovori  su vođeni 13. jula '95. Ratno predsjedništvo Žepe nije prihvatilo potpunu evakuaciju stanovništva Žepe, što je zahtijevala srpska strana, u strahu da bi se muškarcima vojnog uzrasta moglo dogoditi isto što se tih dana događalo muškarcima iz srebreničke enklave. Od tada do 24. jula trajali su napadi. Još nekoliko puta se pregovaralo ali nije nađeno nikakvo rješenje.

Nisu ni metak ispalili

"Srbi su ušli u Žepu, a Ukrajinci nisu ni pokušali da ih spriječe. Nisu ni metak ispalili. Narod je bio u Žepi. Na naše, hiljadu puta ponovljene zahtjeve za intrevencijom, da pozovu podršku avijacije itd, oni su odgovarali da nemaju za to mandate, da nemaju vezu itd. Bila je došla jedna ekipa sa transporetrima da evakuiše ranjenike. To su bili Francuzi. Oni su mislim odigrali važnu ulogu da  su zaštitili narod i nije bilo ubijanja”, prisjeća se Ramo Čardaković.

Dan kasnije kreće evakuacija žena, djece i staraca prema Kladnju. U dva dana biva evakuirano skoro cjelokupno stanovništvo, ostaje nekoliko stotina ljudi. 27 jula biva zarobljen komadant odbrane Žepe pukovnik Avdo Palić nakon što je otišao na pregovore o evakuaciji civila u ukrajinskom punktu UNPROFOR-a na Bokšanici kod Žepe.

Ramo Čaradaković o zarobljavanju Palića u prisustvu ukrajinskih vojnika UN-a na kraju kaže:” Nisam vjerovao ni Ukrajincima ni Srbima. Avdi su kazali da će na tim pregovorima biti General Rupert Smith i da mu se ništa ne može desiti. Savjetovao sam mu da ne ide. Nije me poslušao i otišao je”, završava svoju priču Čardaković. Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine. Identifikovani su tek u avgustu 2009. godine.