Srbi ne vjeruju institucijama

Reforma pravosuđa, neuspješan izbor povjerenika za ravnopravnost, državna revizija – samo su neki od primjera koji su u proteklom periodu ponovo ukazali na slabu kontrolu institucija u Srbiji. Posljednji primjer je saznanje da Bezbednosno-informativna agencija (BIA) može bez naloga suda da prikuplja podatke o tome ko sa kim, kada i koliko razgovara telefonom, kao i da prati i-mejl komunikaciju. I na tom primjeru se vidi da će vlasti učiniti sve što mogu kako bi što više odložile konačno stavljanje tajnih službi pod kontrolu, kaže za Dojče vele Bogoljub Milosavljević, profesor Pravnog fakulteta Union u Beogradu.

On kaže da je ta oblast samo polovično uređena tokom proteklih desetak godina. „Prosto i služba i uposlenici vlasti odgađaju momenat zavođenja potpune i efikasne kontrole, i očigledno će to da bude činjeno sve dok se ne stvori taj neki snažan pritisak javnosti za obezbjeđenje kontrolnih mehanizama. Dakle, i na normativnom planu je to polovično, treba ipak donijeti novi zakon o Bezbjednosno-informativnoj agenciji, koji bi to pitanje do kraja uredio, a i ono što inače postoji i što je predviđeno od kontrolnih mehanizama, slabo funkcioniše.“

Institucije popularne kao NATO

Institucije koje bi trebalo da se bave zaštitom zakonitosti, na dnu su ljestvice institucija od povjerenja. Da to nije neki proizvoljan utisak, svjedoči i Srđan Bogosavljević, direktor Stratedžik marketinga. Tri stuba demokratije sudstvo, parlament i vlada uživaju izuzetno nisko povjerenje:

„To je povjerenje koje se mjeri sa povjerenjem u, na primjer, NATO, ili Ameriku, koji tradicionalno stoje jako nisko. One se vrte u rasponima od 5 do 15 procenata podrške. Dakle nijednog trenutka nismo imali povjerenje koje bi bilo adekvatno izbornom rezultatu. Jer, očekujete na osnovu izbornih rezultata da to povjerenje bude bar 30 procenata, ali to se nikada nije desilo. I to nisko povjerenje je jako stabilno tokom proteklih godina.“

Kontrole institucija nema bez pritiska

Vlasti inače odugovlače kada je riječ o uvođenju bilo kojih nezavisnih, kontrolnih institucija, primjećuje Milosavljević. Srbija stoga neće dobiti efikasnija kontrolna tijela ukoliko to bude zavisilo samo od političara, kaže Milosavljević.

„Kontrolne institucije su ipak ljudi čiji položaj zavisi od volje politike. One su po slovu zakona nezavisne, ali tu nezavisnost ipak treba razumjeti uslovno, nije to neka prava, puna nezavisnost. Tako da bi tu sigurno jedan od velikih doprinosa morao da bude doprinos javnosti u jačanju kontrolnih institucija, uz neku praksu i navike koje se stiču vremenom. I možda je još potrebno nešto što bi se nazvalo nekakvim spoljnim pritiskom, ili nekakav spoljašnji podsticaj da se ta kontrola doslijednije zavede.“

Građani i mediji su na neki način demoralisani, jer se afere završavaju bez epiloga. Upravo zbog toga oni samovolju institucija posmatraju kao nešto normalno, upozorava Milosavljević, i praktično ih ništa više ne može iznenaditi. Ilustracija takvog stanja je priznanje ministarke finansija Diane Dragutinović da ne zna gdje se godišnje troši 130 milijardi dinara iz budžeta, i da to prođe bez ikakvih posledica, skreće pažnju Milosavljević.

Autor: Ivica Petrović

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić