Srbija: Opet napadamo novinare

Fizički napad na novinara Teofila Pančića u subotu (24.07.) u gradskom autobusu u Zemunu, u kome je zadobio ozbiljne tjelesne povrede, nastavak je čitavog niza ataka na ljude koji drugačije misle, i koji javno izražavaju kritički stav prema društvu u kojem žive. Iako će istraga tek utvrditi prave motive, i napadnuti novinar i brojna strukovna udruženja smatraju da je nesumnjivi motiv napada njegov javni angažman.

Rat drugim sredstvima

Nasilje je zvaničan jezik kojim se komunicira sa političkim neistomišljenicima u Srbiji, kaže za Dojče vele Andrej Nosov iz Inicijative mladih za ljudska prava. U tom smislu se napad na Teofila Pančića može posmatrati kao sistemski napad a ne izolovani incident, i to zahtjeva oštru reakciju svih državnih organa. Sve to po njegovim riječima znači da se u Srbiji još uvijek vodi rat, samo drugim sredstvima.

„Dakle, to je strašno, i to zapravo budi kod svih onih ljudi koji kritički govore o stanju u društvu u Srbiji jednu veliku nesigurnost. Jer, ako je to moglo da se dogodi Teofilu Pančiću, to može da se dogodi bilo kome ko se usudi da kaže nešto protiv sistema u kome funkcioniše“.

Atmosfera nekažnjivosti

Dodatnu zabrinutost javnosti izaziva i činjenica da je ovo samo jedan u nizu napada na novinare koji nisu razjašnjeni. Nekoliko novinara je ubijeno, pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, a u ostalim slučajevima napadači još uvijek nisu otkriveni. Na taj način se u društvu formirala atmosfera nekažnjivosti, upozorava Nosov.

„U slučaju da se ne reaguje oštrije na ovakve ispade, ali konkretnim djelima, dakle otkrivanjem tih ljudi, mi ćemo zapravo imati jednu atmosferu u kojoj je to potpuno prihvatljivo. Malo pritiska izdržite kada napadate nekoga sa kim se ne slažete, a ko je novinar, i onda se dogodi da zapravo poslije tri dana možete slobodno da šetate ulicom, a taj čovjek bude u bolnici i liječi svoje rane zato što je nešto mislio“.

Traži se jasniji stav države

Nadam se da je ovo samo ostatak nekih prošlih vremena, u kojima je bilo normalno napadati ljude koji drugačije misle, ističe za Dojče vele Milan Antonijević iz Komiteta pravnika za ljudska prava. Međutim, on kaže da je očito da je jedan dio društva bolestan, i da to zahtjeva jasan stav države prema pojavama fizičkog obračuna sa tuđim mišljenjem:

„To je vezano i za mjere koje se preduzimaju protiv ovakvih ljudi, koji su u stanju to da učine. A sa druge strane, te poruke koje dolaze od političara moraju biti potpuno usmjerene ka poštovanju ljudskih prava i ka toleranciji. Mora se slati poruka da nasilje nije odgovor i rješenje, bez obzira da li vi gubite Kosovo, ili šta već osjećate kao frustraciju kao dio ovog društva, ali nasilje nikako ne smije da bude odgovor, ili nešto što ostaje nekažnjeno“.

Reakcije državnih organa u posljednjih nekoliko godina pokazuju nešto drugačiji stav prema zaštiti javnog djelovanja, smatra Antonijević. Ipak, izostaje jedan jasan sudski epilog brojnih slučajeva ove vrste nasilja. Ukoliko i dođe do presuda u nekim slučajevima otvorenog nasilja, to je jedan iscrpljujući proces za koji javnost izgubi interes. To je krivica pravosuđa, koje nije u stanju da takve postupke završi efikasno i u kratkom roku, upozorava Antonijević.

Autor: Ivica Petrović, Beograd

Odg. urednik: Svetozar Savić