Srbija uporno ćuti

„Mogu ja da ti pričam deset dana. Ja sam najveća žrtva torture u Sandžaku", počinje svoju priču Sulejman Muratović (naslovna fotografija, lijevo) iz sela Duga Poljana kod Novog Pazara. „Četiri dana su me držali pod istragom bez zrna hljeba, bez zrna vode. Odveli su me u SUP, pa su me batinali. Ja sam kastriran ka' konj što se kastrira. Pa su me bili po rukama, po nogama sa palicama. A kad ubiju ruke i noge, svaki živac, ti si gotov."

Muratović je jedan od sandžačkih Bošnjaka koji je tokom devedesetih godina bio žrtva policijske torture pod optužbom da je pripremao nasilno otcjepljenje dijela teritorije Savezne Republike Jugoslavije i stvaranje samostalne države Sandžak.

„To je postupak koji je u svim svojim fazama bio nezakonit", kaže advokat Esad Duljević koji je zastupao optužene. „Pretkrivični postupak izgledao je kao da je radila čileanska vojna hunta. Uhapšeni su spektakularno, kako bi se kod javnosti stvorio utisak o tome koliko su opasni, koliko su secesionisti i kako se s njima ne može miroljubivo, pa mora na taj način. Po dvjesta policajaca i nekoliko specijalnih vozila išli su po kućama da hapse i danju i noću, pa i na radnom mjestu", priča Duljević.

Uhapšeni, pretežno članovi Stranke demokratske akcije, odvođeni su u tajnosti u prostorije Službe državne bezbjednosti u Kraljevo na ispitivanje, gdje su pokušavali da im iznude priznanje da su radili na secesiji.

„Jedna od mjera je bila i to da im nalože da izuju obuću i čarape, sjednu na stolicu i okrenu tabane. Onda pendrecima mlate po tim tabanima kako ko stigne. Neurolozi su mi rekli da poslije tih batina to toliko otekne da je bolno na svaki dodir. A oni onda još pokvase tepih i kažu sad šetaj po tome. To je kao da gazite po ekserima", opisuje Duljević događanja devedesetih.

Alija Halilović, koji je takođe jedna od žrtava torture, kaže da mu je od mučenja i izgladnjivanja najgora bila psihička tortura. „Znali su da kažu – tvoj sin studira, možda u studentskom gradu padaju muslimani sa šestog sprata", seća se Halilović.

Dvadeset godina suđenja

Cilj takve akcije, kažu, bio je čisto politički, a u tome je učestvovala čitava država. „Epilog je trebalo da bude gušenje političkog subjektiviteta muslimana i da se uništi Stranka demokratske akcije, koja je u to vrijeme kada je pokrenut proces imala plebiscitarnu podršku u muslimanskoj zajednici", kaže Duljević. On tvrdi da je i faza istrage bila nezakonita, optužnica politički akt, a suđenje montirano. Sjeća se kako je i istražni sudija pritvorenike ispitivao u istoj prostoriji kao i policija. „A sve vrste pendreka kojima su ih mučili nalazile su se na stolu, za slučaj da pomisle da pred sudijom promijene iskaz."

Umjesto sudija iz Novog Pazara, dovedene su, kaže, poslušne sudije sa strane i „sandžačkoj dvadesetčetvorici" je u zbiru izrečena kazna zatvora u trajanju od 70 godina. Presudu je, međutim, dvije godine kasnije ukinuo Vrhovni sud i vratio na ponovno suđenje. Proces je napokon okončan tek 2013. godine, kada je sud zbog zastarjelosti donio odbijajuću presudu.

Tada oni već nikome nisu bili važni, kaže Halilović. „Režim je već postigao dva cilja. Prvi, vidite kako mi branimo Srbiju i srpstvo, a drugi, da kažu drugim etničkim zajednicama ako ne budete poslušni, ako niste ko volovi u brazdu da slušate režim, vi ćete da se provedete kao Bošnjaci u Sandžaku."

Tortura u evrima

Životi onih koji su torturu preživjeli zauvijek su se promijenili. „Posljedice su i gubitak posla i socijalnog osiguranja i anatema koju su doživjeli. Medijski su predstavljeni kao zvjeri i živjeli su u izolaciji, pa su prijatelji izbjegavali da ih vide. Oni su postali psihijatrijski slučajevi", priča Duljević.

Za to niko nije odgovarao. Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda podnio je 33 krivične prijave, od čega su procesuirane svega dvije. U ostalim slučajevima, žrtvama je ostala jedino mogućnost da podnesu individualnu tužbu. „S obzirom na to da su ljudi koji su ih zlostavljali i dalje bili na funkcijama u policiji, samo je jedno lice imalo smjelosti da podnese tužbu", priča za DW direktorka Sandžačkog odbora Semiha Kačar.

U prvi mah, epilog je bila kazna zatvora od dvije godine za jednog policijskog službenika, ali je on u ponovnom postupku ipak oslobođen, jer se ustanovilo da je bio pripravnik i kao takav ne može da snosi odgovornost. Pravdu nisu uspjeli da dobiju ni pred Ustavnim sudom, ni u Strazburu.

„Evropski sud za ljudska prava ne daje obrazloženje zbog čega je predstavka odbačena, ali pretpostavljam da je zbog toga što se radi o događajima koji su se desili 1994. godine, kada konvencija nije bila ratifikovana od strane Srbije", kaže advokat Emir Fetahović koji je u ime žrtava sastavljao predstavku za Strazbur.

Jalovu pobjedu dobili su tek kroz postupak koji je vođen za naknadu štete, kada je nekolicini njih isplaćeno 22 evra po danu provedenom u pritvoru. Oni koji su to dočekali kažu da bi dali sve što imaju da to finalno poniženje od države nisu doživjeli.

Glavnu riječ je imala država

Torture kroz koje su prošli sandžački Bošnjaci, samo je dio tragičnih dešavanja o kojima se u Srbiji uporno ćuti. „Ukopani tenkovi i topovi sa cijevima okrenutim prema naseljima, vojni poligoni na visoravnima, sela prepuna rezervista, brojni incidenti, paravojne formacije, ubistva, pljačke, otmice, razni oblici diskriminacije, čišćenje državnih institucija od pripadnika manjinskih zajednica, posebno vojske, policije i pravosuđa, paljenje kuća Bošnjaka, naročito u pribojskom kraju, ostavili su duboke ožiljke u svijesti i pojedinaca i čitavih porodica, ali u mnogome doprinijeli i masovnom iseljavanju. U nastaloj psihozi straha, na desetine hiljada bošnjačkih porodica napustilo je Sandžak i utočište našlo po evropskim zemljama, posebno Njemačkoj, Danskoj i Švedskoj", priča Semiha Kačar.

Glavnu riječ u tim zločinima, ocjenjuje Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo, imala je upravo država. „To nisu bili izolovani incidenti, već dio jedne sistematične kampanje koji su ličili na ono što se dešavalo u nekim opštinama u BiH tokom rata i sve je bilo usmjereno ka jednom cilju, a to je bio progon bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka", priča Stjepanović.

Za prognane iz Priboja u međuvremenu je obustavljen program pomoći Vlade Srbije za obnovu kuća, a porodice onih Bošnjaka koji su oteti u Sjeverinu i Štrpcima i dalje čekaju da se barem pronađu kosti njihovih bližnjih. Godinama se bore za to da država prizna krivicu i obešteti ih, ali neuspješno. Svi domaći sudovi zauzeli su stav da nema mjesta nikakvoj odgovornosti države Srbije u ovom slučaju, pa su se obratili Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, čiju odluku još uvijek čekaju.

Za zločin u Štrpcima Tužilaštvo za ratne zločine podiglo je optužnicu u martu 2015. godine protiv pet lica, ali optužnica ni do danas nije potvrđena, dok je za zločin u Sjeverinu Okružni sud u Beogradu na po 20 godina zatvora osudio Milana Lukića i Olivera Krsmanovića i na po 15 godina Dragutina Dragićevića i Đorđa Ševića.

Evrointegracije su nova šansa za pravdu

U pokušaju da se stvari zaborave i zastare, a sudski epilog izostane, postoji očigledan kontinuitet, slažu se i žrtve i oni koji ih zastupaju. U prilog toj tezi, kažu, govori i činjenica da su počinioci i dalje prisutni u strukturama, a sudija Dragomir Lelovac koji je prvobitno osudio članove SDA zbog navodnog pokušaja otcjepljenja je, primjera radi, čak i napredovao do sudije Vrhovnog suda, a kasnije bio i u Saveznoj izbornoj komisiji tokom izborne krađe 2000. godine.

Iz Fonda za humanitarno pravo kažu da je od promjene na čelu Tužilaštva za ratne zločine komunikacija sa njima potpuno zamrla. Iz Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda pak kažu da su sve institucije koje su pozvali na konferenciju „Odnos Srbije prema zločinima u Sandžaku u svjetlu procesa evropskih integracija" odbile ili jednostavno ignorisale taj poziv. Među njima su i Tužilaštvo za ratne zločine, Ministarstvo pravde, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Kancelarija za ljudska i manjnska prava, Komesarijat za izbjegla i raseljena lica, Zaštitnik građana, poslanici u Narodnoj skupštini, pa čak i čelnici sandžačkih opština.

Zato sa konferencije kojom pokušavaju da aktuelizuju pitanje zločina u Sandžaku upućuju novi zajednički zahtjev da, između ostalog, država kroz akt parlamenta prizna političku odgovornost za zločine u Sandžaku i da ih procesuira, te da novim zakonom o civilnim žrtvama rata omogući priznanje statusa sandžačkim žrtvama, a raseljenima u Priboju omogući nastavak programa pomoći. Od sandžačkih političara zahtjevaju da se aktivnije angažuju i pruže podršku zahtjevima učesnika konferencije, među kojima su brojne organizacije civilnog sektora, predstavnici bošnjačkih institucija i međunarodnih organizacija, a sami se obavezuju se da će pitanja zločina i žrtava u Sandžaku ponovo aktuelizovati u razgovorima sa Evropskom unijom, jer smatraju da je upravo proces evrointegracija jedinstvena prilika da pitanje odgovornosti za ratne zločine konačno dobije prioritet.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android