Srbijanski rat (nik)

"Kako god završili posljednji sudski procesi u Haškom tribunalu, jedno je sigurno. Svi oni koji su omalovažavali sud i koji su u vrijeme njegovog osnivanja tvrdili da se pred njim ionako nikada neće pojaviti najveći vinovnici ratova na području bivše Jugoslavije, prevarili su se srećom u toj ocjeni.  Od Slobodana Miloševića, čija je smrt bila brža od presude pa do Karadžića, Mladića i ostalih, svi su se našli pred Haškim sudijama. Ni bivši hrvatski predsjednik Tuđman ne bi izbjegao proces, da ga smrt toga nije poštedjela.

Potpuno je jasno da nijedna presuda ubijenim žrtvama ne može vratiti život. Vojislav Koštunica, posljednji predsjednik Jugoslavije i do danas srpski nacionalista je u razgovoru za ovaj list 2002. godine Haški tribunal ocijenio jednom vrstom "istorijskog simpozijuma, na kojem se prekraja istorija". Da je to sve po njegovom mišljenju upereno protiv Srbije i Srba nije morao ni naglašavati. Iako to nije njegov cilj, Haški tribunal zaista ispunjava funkciju istorijskog seminara o novijoj istoriji Balkana. Opsežna obrazloženja presuda su dokumenta od velikog značaja. Haški tribunal zapravo dokumentuje ono za šta novinari nemaju vremana a čime će istoričari još dugo biti zaokupljeni, dokumentuje dakle sve što se dešavalo u ratovima na području bivše Jugoslavije. Svakako ni haške presude nisu posljednje slovo na papiru. To što je Momčilo Perišić osuđen na 27 godina zatvora ne govori mnogo. Ali ono što govori i što je bitno je presuda na 644 stranica, na kojima se obrazlaže, uz uvid u dokumente i izjave 100 svjedoka, kako je Srbija, koja se tada nazivala Jugoslavija, vodila ratove protiv Hrvatske i BiH. Da su ti ratovi uglavnom orkestrirani iz Beograda nije nikakva novina. To čak ne osporavaju ni ozbiljni srpski istoričari. Ali presudom Perišiću, sakupljena je dokumentacija koja to opsežno potkrepljuje.

Tako je jedan od ratnih ciljeva Srba bio etnički očistiti istočnu Bosnu, područje uz rijeku Drinu, što znači protjerati tamošnje Hrvate i Bošnjake.Taj cilj je ostvaren, što je dovelo do osnivanja međunarodno priznate Republike Srpske. Logistička podrška jugoslovenske (srbijanske) armije za takav zločinački pohod bila je odlučujuća. Resursi vojske Karadžićevih Srba su bili ograničeni, finansijska situacija očajna a rezerve municije pred istekom. Haške sudije došle su do zaključka da je takozvana JNA, koja je bila zapravo Srbijanska armija pod komandom generala Perišića, dala opsežnu logističku podršku za ratove formalno samostalnih snaga Vojski bosanskih i hrvatskih Srba. Hag to nije zaključio na osnovu dokumenata koje je Srbija dala na uvid u okviru kooperacije koja je za pohvaliti. Ne, o tome postoje dokumenti o isporuci oružja i municije, izvještaji oficira, pribilješke i protokoli. Tu je pronađena i Karadžićeva izjava: Nemamo resurse i sami ne bi bili u stanu da se borimo. To je govorio i Mladić a Milošević se hvalio da je sve što je učinjeno, učinjeno uz pomoć Srbije i JNA. Perišić se redovno sastajao sa Mladićem. Pri tome se Mladić, koji je oscilirao između svijesti o svojoj moći i ludila, nije dao dovesti pod Perišićevu kontrolu. Pa ipak bez pomoći iz Beograda on ne bi mogao voditi protjerivački rat duž rijeke Drine", piše FAZ.

Bure bez dna

Presuda njemačkog Ustavnog suda u pogledu ustavnosti davanja pomoći Grčkoj i izdvajanja milijardi eura u tzv. zaštitni kišobran naišla je na niz komentara u štampi. Frankfurter Rundschau piše: "Sudije Ustavnog suda u Karlsruheu ostali su sami sebi vjerni. Kao i povodom odluka o Sporazumu iz Mastrihta 1993. i Lisabonskom sporazumu 2009. oni ni ovaj put nisu stali na put evropskoj politici njemačke vlade, ali s druge strane dali su i  Bundestagu važnu i odgovornu ulogu. Prepoznali su težinu krize eura, koji na svojim plećima nosi projekat ujedinjene Evrope i stoga vladi u Berlinu daju najveći mogući prostor za djelovanje. Vladi je puno toga dozvoljeno u cilju spašavanja eura ali ne bez sudjelovanja i kontrole Bundestaga. Odgovornost parlamenta formulirana je ne kao pravo već kao obaveza", piše Frankfurter Rundschau.

Die Welt primjećuje: "Sveta zabrana vođenja supernacionalne politike bez kontrole Bundestaga, nema vječnu garanciju. Ako se EU i dalje bude demokratski razvijala, onda nacionalni zakon o budžetu ne bi više trebao biti pravna prepreka uvezanijoj evropskoj finansijskoj politici. No za nju je potreban novi evropski sporazum i amandman na Ustav. EU mora osigurati da se njemački birači zaštite od automatskog odliva njihovog novca u bure bez dna", zaključuje Die Welt. 

 

Autorica: Jasmina Rose
Odg. urednica: Zorica Ilić