Srebrenica deset godina poslije.

Osmače su bile najveće srebreničko selo sa oko tri stotine kuća i više od dvije hiljade stanovnika. Visoravan,na kojoj su se prostirali osmački zaseoci, na dvadesetak kilometara je od grada. Selo izgleda sablasno, svuda ruševine i korov. Ipak života ima, obnovljen je vodovod, stigla struja, popravljen put, napravljeno je i dvadesetak kuća. Zasad nema para za obnovu škole, pa ono malo djece, kombijem putuje u Srebrenicu. Starac Ibrahim Burić u Osmačama je zapamtio i bolje dane:

«Ja se sjećam prijašnjega ali vidim i danas kako se živi. ali nek sam došo na moje pa nek 'mrem kako hoće. Dosta mi je bilo tuđine. Mi smo napušćeni, pa i ovom donacijom za kuće. Nema slaba je ta donacija. Ima ljudi koji bi radili kuće, ali nema donacije.»

Neki više nisu imali gdje, pa su se poput Rejhe Jahić morali vratiti, iako im kuća nije obnovljena :

«Vratila sam se davno, živim sama, nejma došla leđa do duvara - Kuća srušena.

- Vidiš da je nema,.. do temalja.. štale srušene...djece nejmam « kaže Rejha kroz plač..... «Moja tri sina nisu došla «..(često upotrebljavan termin za nestale padom Srebrenice. Prim autora)» Muž mi je umro,... Imam unuka i snahu»-

Sva bošnjačka i srpska sela ratom su opustošena. Uništenih kuća bilo je više je od 6000 , dosad je obnovljeno oko 1500.. Za ostvarenje nerednih planova povrataka treba mnogo novaca kaže doskorašnji Predsjednik opštinske komisije za povratak Sadik :

« Za taj proces treba oko 75 miliona maraka. Trebalo bi obnoviti svake godine oko devet stotina kuća...»

Po slobodnoj procijeni danas na oko 540 kvadratnih kilometara opštine Srebrenica živi oko 7000 stanovnika. Prije rata ih je bilo 37 000. Srbi odlaze zbog imovinskih zakona ili iz ekonomskih razloga koji su prvi iako ne i jedini faktor slabog povratka Bošnjaka. Današnje karakteristike Srebrenice su: demografski kolaps stanovništva , letargija, slaba informisanost i nespremnost za vlastitim učešćem u kreiranju budućnosti.Socijalna i zdravstvena zaštita su na nivou od prije 50 godina, školstvo takođe. Razlozi polaganog umiranja Srebrenice prvenstveno su ipak ekonomski, jer privreda u BiH ne funkcioniše, devastirana je ili takozvanom privatizacijom opljačkana.

«U Srebrenici je teško živjeti i, ono što treba istaći,u Srebrenici žive samo oni koji moraju», kaže gradonačelnik Abdurahman Malkić.

Iako je on u Srebrenici stalno prisutan, njegova porodica živi u Sarajevu. Porodica predsjednika opštinske Skupštine Radomira Pavlovića kao i on sam, živi u susjednoj državi a čak dvadeset od 27 odbornika te Skupštine nastanjeno je u drugima gradovima. Srebrenica je za mnoge postala poligon brze i lake zarade. U tome treba tražiti glavni razlog što su mnogi pokušaji oživljavanja Srebrenice kroz milionske donacije završili bezuspješno. Nekih pomaka naprijed ipak ima ali su spori i nedovoljni da riješe brojne probleme. Uski krugovi oko nacionalističkih,stranačkih rukovodstava profitiraju i odlaze, dok običnih smrtnika ima sve manje u umirućem gradu, sinonimu genocida.