Studentski filmski festival u Potsdamu

Oni koji su tu prisutni već duže vremena znaju da se isplati vidjeti ovaj studentski filmski festival u njemačkom gradu Potsdamu, pod neobičnim imenom „Sehsüchte“, koji je zapravo nastao igrom riječi i odprilike znači čežnju ili želju da se bude vidjen.Ukupno šest dana i šest noći je trajala ova 35-ta po redu manifestacija na kojoj se moglo vidjeti 16O-et studentskih te amaterskih filmova iz cijelog svijeta, uz dodatne programe poput razgovora te diskusija o filmovima, zatim brojnih party-ijima i tome slično.Mada sudionici i organizatori ove najveće evropske filmske manifestacije ne mogu živjeti od onoga što rade, ipak gotovo svi sanjaju o filmskoj karijeri.A kako to postići, o tome pričaju oni sami

„Ja sam mnogo ranije sa mojim ujakom išao na filmski festival i smatram ga veoma zanimljivim, tamo sam radio jedan praktikum, upoznao ljude i kao što to uvijek biva kada je riječ o filmu, kada nekog znaš ko zna nekog drugog onda te taj pita, želiš li nešto, trebaš li nešto ?I ti se već tu, ideš tamo i, hop-cup već si na redu i oduševljen si kao i ja“…

Kaže pored ostalog Paul Zischler, 24-godišnji student za filmskog producenta na Njemačkoj akademiji za film i televiziju u Berlinu.Prema njegovim riječima bez maločas pomenutog oduševljenja ne ide, jer studij za film nije nimalo lagan:

„Čovjek svaki dan sjedi na univerzitetu od devet ujutro do devet navečer.Ako si u nekom projektu, onda ionako nemaš vremena da radiš, jer se mora snimati i to jednu cijelu nedjelju“.

Na festivalu je u periodu od šest dana prikazano 159-et filmova iz ukupno 29-et zemalja.Organizatori ove manifestacije su sami studenti.Svi sudionici ne dolaze sa visokih škola.No prema mišljenju Zischlera, da bi neko napravio jedan dobar film, za to mu nije po svaku cijenu potreban studij:

„Za napraviti film je potreban novac, i ako je neko na visokoj filmskoj školi, to u svakom slučaju pomaže da se dodje do novca jer škola na raspolaganje stavlja ekipu sa tehnikom.Medjutim, naravno ide i bez studija, za tako nešto postoje brojni primjeri“.

Jedan od njih je i projekat „Super16“ iz Danske, odakle je i dvadeset-dvo minutni film Brazilca Carlosa Oliveire, film pod naslovom „Louise“, koji priča o jednoj djevojčici koja je napadnuta u invalidskim kolicima i poslije se sveti osobi za koju smatra da je to uradila.

Glumci, producent i režiser su ovaj film radili bez honorara.Kako pri tom kaže Carlos Oliveira, njegov san nije Holywood, većina onih koji su njegov uzor su zapravo Evropljani:

„Ja volim Luchina Viscontija, mada postoji mnogo onih koje ja veoma volim, Stanley Kubrick, Ingmar Bergman, ustvari to su filmovi iz šeszdesetih i sedamdesetih godina“.

Kako kaže Julia Jurtajewa, koja u Potsdamu studira medije, i ujedno je voditeljica ovogodišnjeg festivala, preko hiljadu mladih filmadžija iz cijelog svijeta prijavilo se ove godine za festival, no prošao je svaki deseti.Prema njenim riječima s obzirom da se amaterski film može danas napraviti sa relativno malo novca, najbolje je…

„…uzeti kameru u ruke i snimati priče.One su naime skrivene u svakodnevici i čovjek ih jednostavno mora snimati“…