1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Sudbine iz taksija

Silke Wuensch / Nemanja Rujević7. august 2014

Taksisti imaju nevjerovatne priče i rado ih dijele sa mušterijama. Kada ti je posao da voziš razne nepoznate ljude – u kafanu, pozorište, do kuće, aerodroma ili kroz udaljeni grad – onda tu ima materijala za film.

https://p.dw.com/p/1Cpfq
Foto: imago/Manfred Segerer

Svaki ulazak u taksi je na neki način stupanje na nepoznati teren. Taksista je anonimna osoba, isprva lišena ličnosti – on je samo vozač, ekstenzija vozila. Šta je sve taksista tog dana doživio i vidio, da li je zdrav ili boluje od raka, da li uopšte razumije tvoj jezik – sve je to za putnika na početku enigma. Odnos je recipročan. Ni taksista ne zna da li je putnik dobro raspoložen ili je ustao na lijevu nogu, šta će raditi pošto izađe iz taksija, koliko će vožnja tačno trajati. Unutrašnjost taksija je mali paralelni univerzum, koji se lako pretvara u ispovjedaonicu gdje su putnik i vozač nekoliko minuta upućeni jedan na drugog. Ukoliko njihov odnos prevaziđe uslužnu djelatnost (ti mene voziš, ja tebi platim), iz jedne vožnje može se razviti odličan štof za film. Brojni scenaristi i reditelji su prihvatili izazov.

Robert de Niro in Taxi Driver
De Niro u TaksistuFoto: imago/AD

Taksi kao saputnik

Jedan od njih je Martin Skorseze. Njegov Taksista (1976) je svakako najpoznatiji film sa ovom tematikom. Upravo je vozilo – legendarni Čeker Taksikeb A11 iz 1974 – najbolji i najpouzdaniji prijatelj vozača Trevisa (Robert de Niro). Veteran vijetnamskog rata je usamljen i nesrećan, skoro bolesno riješen da oslobodi Njujork od „ljudskog šljama“. Trevis je i sam društveni autsajder, u noćnim vožnjama nailazi na ljude koji, smatra, karakterišu sam grad – političari, makroi, prostitutke... Automobil je Trevisu poput vjernog konja u vesternima, saputnik ovom usamljenom osvetniku koji postaje heroj. Na kraju filma vozač i taksi nestaju u mraku, baš kao kauboj koji u posljednjoj sceni jaše ka zalasku sunca.

Tijesna veza mašine i čovjeka koji njom upravlja potencira se i u francuskoj franšizi Taksi, započetoj 1998. Daniel (Sami Naseri) je radije htio da postane vozač na auto-trkama, što sada nadoknađuje vozeći mušterije vratolomno kroz Marsej. Ali putnici se ne mogu birati pa je jedan od njih u Danielovom taksiju bio žandarm. Taksista može da odluči: ili da izgubi dozvolu ili da mjesec dana vozi za policiju. Da je odabrao prvu opciju, filma ne bi ni bilo. Sljedećih dana će taksi-vozilo biti ravnopravan učesnik uzbudljive potjere za gangsterima.

Taksi kao prevoz

Protagonistkinje uspješne serije Seks i Grad (1998-2004) kao da bi bile bespomoćne bez flote njujorških taksija. Izgleda da nijedna od četiri dame nema vozačku dozvolu. U svakoj epizodi zaustavljaju taksije, prije svih Keri Bredšou (Sara Džesika Parker), koja na apsurdno visokim štiklama jedva može da pojuri za slobodnim autom. Nema taksija, nema sastanaka, nema seksa, nema grada, nema ni serije. Možda ponešto pretjerano, ali taksi ovde zaista ponešto govori o junakinjama, iako nema centralnu ulogu.

Bildergalerie Taxis Weltweit
Svaki vozač taksija ima svoju pričuFoto: picture-alliance/Daniel Kalker

Taksi kao sudbina

U Besonovom naučnofantastičnom trileru Peti element (1997) priča počinje upravo ulaskom crvenokose i prelijepe Lilu (Mila Jovović) u futuristički taksi kojim pilotira frustrirani Korben Dalas (Brus Vilis). Slučajni susret pretvara se u zajedničku borbu putnice i taksiste protiv zla koje prijeti svijetu.

I američki triler Kolateral (2004) pripovijeda kako se slučajni susret pretvara u sudbonosni: uobičajeni dan taksiste Maksa (Džejmi Foks) dramatično se mijenja kada u njegov auto uđe plaćeni ubica Vinsent (Tom Kruz) koji nudi 600 dolara tražeći cjelonoćnu vožnju kroz Los Anđeles. Maks uz mnogo nedoumica pristaje, ali ne može ni da pretpostavi šta je Vinsentov plan – da u jednoj noći ubije pet ključnih svjedoka u jednom procesu. Taksista gleda kako ubica radi i očajnički pokušava da prekine vožnju. Van taksija je akcija, a u automobilu razmjena najintimnijih misli o moralu i smislu života.

Džim Džarmuš je 1991. snimio čuveni omnibus Noć na zemlji: pet gradova, pet taksija, pet susreta, pet priča. Iako svaka ima svoj šarm i stil, Džarmuš provlači nit – u svakom od taksija vozač i putnik ne govore isti jezik. Tek na kraju vožnje nauče nešto – i ostaju sami sa svojim saznanjem. Za taksiste i putnike nakon tih pet vožnji ništa neće biti isto. Gledalac vidi isječak iz paralelnog univerzuma, ali sam mora da domašta šta se poslije vožnje dešava sa junacima. Kao i milionima puta svakog dana, taksista i putnik se opraštaju, nastavljaju svoje živote koji se više nikada neće ukrstiti.