Sukob u Berlinu zbog tranzitnih zona

Kako bi uspostavili kontrolu nad dolaskom velikog broja izbjeglica političari vladajućih stranaka CDU i CSU se zalažu za uspotstavljanje tranizitnih zona. U centrima, koji bi trebali biti što je moguće bliži granicama, trebali bi biti izdvojeni oni koji nemaju veliku šansu za dobijanje azila u Njemačkoj. Onaj ko primjerice dolazi iz balkanskih zemalja treba biti direktno vraćen natrag. To bi trebalo rasteretiti prepune objekte za prijem izbjeglica. Osim toga time će biti smanjena preopterećenost obradom zahtjeva za izdavanjem azila s kojom je suočena Savezna agencija za migracije i izbjeglice. Tako glasi nada zagovornika uspostavljanja tranzitne zone.

I koalicijski partner CDU/CSU, SPD želi ubrzati postupak izdavanja azila. Naravno socijaldemokrate favoriziraju uspostavu smještaja u decentralnizovanim centrima za ulazak u zemlju. Izbjeglice bi time već bile na njemačkom tlu i registrirane. I one bi te centre za ulazak u zemlju - za razliku od tranzitnih zona - mogle napustiti u svakom trenutku.

Kao model za tranzitne zone, koje žele uspostaviti stranke Unije, služi postupak koji je uobičajen na njemačkim zračnim lukama. Osnova za to je paragraf 18a Zakona o izdavanju azila. Onaj ko bez papira ili sa lažiranim pasošem dođe u Njemačku i želi podnijeti zahtjev za azil, prvo biva zadržan u tranzitnom području zračne luke u koju je sletio. To važi i za izbjeglice koje dolaze iz trećih zemalja koje su označene kao sigurne. Tu spadaju između ostalih Kosovo, Makedonija, Srbija, Albanija i Crna Gora.

Odluka u roku od nekoliko dana

Na aerodromu se odlučuje u roku od nekoliko dana da li će oni koji traže zaštitu biti direktno vraćeni natrag ili da li će moći dobiti azil. Pri tome oni ne smiju napustiti prostorije na aerodromu, predviđene za njihov smještaj. Oni u tom slučaju praktično slove kao neko ko još nije doputovao u zemlju. Postupci za izdavanje azila, koji su često mukotrpni, tako bi trebali biti spriječeni. Osim toga postupak povratka je nekompliciran kada se odbijeni podnositelj zahtjeva za azil već nalazi na aerodromu. U posljednjih deset godina svake godine je to doživjelo tek nekoliko stotina ljudi. 2014. godine vraćene su ukupno 643 osobe.

U tranzitnim zonama na njemačkim granicama nasuprot tome morale bi biti po ubrzanom postupku obrađene desetine hiljada slučajeva. Da li pri tome jedan veliki dio ljudi koji dolaze može biti direktno vraćen u domovinu autobusom, vozom ili avionom je upitno. Broj izbjeglica, koje dolaze iz balkanskih zemlja, koje su označene kao sigurne, je doduše još uvijek veliki, ali druge zemlje poput Afganistana sve više dolaze u prvi plan. Većina ljudi koji traže zaštitu međutim već dugo dolazi iz Sirije, u kojoj bijesni građanski rat, i većinom dobijaju azil.

Iz još jednog drugog razloga tranzitne zone ne bi mogle ispuniti velika očekivanja. Na dugim njemačkim granicama bilo bi lako za izbjeglice da te zone zaobiđu i da se prijave tek u institucijama u zemlji.

Smjernice EU nisu jasne

Aktualna razmišljanja o uspostavljanju tranzitnih zona počivaju na smjernicama EU o postupku za izdavanje azila iz 2013. godine. U skladu s njima države članice Unije u osnovi smiju uspostaviti takve zone. Naravno u sveobuhvatnim smjernicama ne postoje detalji o tome kako te zone konkretno trebaju izgledati. Stoga one ostavljaju mnogo prostora za interpretacije.

Smjernice EU ciljaju prije svega na tranzitne zone na vanjskim granicama Unije. Između država članica - primjerice između Austrije i Njemačke - one bi bile novost. Europska komisija u Briselu naglašava da takvi smještaji, prema pravu EU, mogu biti uspostavljeni samo u iznimnim slučajevima i na ograničeno vrijeme. Iznimka bi primjerice bila opasnost za unutarnju sigurnost. Da li takva opasnost postoji je sporno pitanje između različitih političkih tabora.

Tranzitne zone, u kojima se odlučuje o daljem putovanju ili pak povratku izbjeglica u zemlje porijekla, bi ipak imale smisla samo u kombinaciji sa obnavljanjem graničnih kontrola. Prema Šengenskom sporazumu, koji su potpisale skoro sve zemlje EU, takve kontrole su dozvoljene samo u iznimnim slučajevima. I one moraju biti okončane nakon dva mjeseca. Doduše rok može biti produžen do dvije godine. Ipak onda Europska komisija mora dati svoju suglasnost.