Suočavanje sa prošlošću

Već više od tri godine rasprava o Centru protiv protjerivanja koji bi trebao biti uspostavljen u Berlinu izaziva napetosti na relaciji Njemačka - Poljska. Poljaci se pribojavaju da se Nijemci trude zaboraviti vlastita zlodjela, koja su bila uzrak kasnijih protjerivanja Nijemaca iz Poljske. Malu grupu njemačkih i poljskih studenata sa Viadrina-Univerziteta iz Frankfurta na Odri ta zbivanja na političkoj sceni, međutim, malo zanimaju. Oni se na svoj način bave pitanjem razumijevanja Nijemaca i Poljaka, i već dvije godine organiziraju individualna putovanja ranije protjeranih Nijemaca na područje zapadne Poljske.

Albert Beil iz Wiesbadena ostvaruje svoj životni san. Zajedno sa troje svojih sestara i braće i posebnim pratiocem on putuje u Lemritz u Poljskoj, nekadašnji njemački Neumark. Njegov cilj: stara šumarija. Do protjerivanja 1945 godine je njegov djed tamo bio glavni šumar. Albert je oduševljen jednodnevnim izletom:

”Stara obitelj šumara vrlo nas je srdačno primila. To me oduševilo. Pogledali smo stare fotografiuje i razgovarali o prošlosti. Meine posebmno šokirala sudbina obitelji poljskog šumara. Ona je naime protjerana iz Lemberga u današnjoj Ukrajini. To znači dakle da su Nijemci protjerani iz današnje zapadne Poljske, a oni koji su ih naslijedili imali su istu sudbinu.”

Posjetu poljskoj obitelji je Mateuš Hartwig vrlo pomno pripremio. Ovaj 27-godišnji doktorant sa Viadrina-Univerziteta detaljno je istrazivao čitav slučaj i trazio je Poljske domaćine da dozvole posjetu.

Hartwig i jedanaestoro drugih studenata organiziralo je prije godinu dana poljsko-njemački putnički servis. Njihova je namjera pomoći pojedincima da se pozabave vlastitom prošlošću, da zaliječe stare rane ili zaokruže još otvorena poglavlja, te da na taj način unesu nove naglaske u aktuelnu raspravu o protjerivanju:

"Mi studenti sa Viadrina-Univerziteta želimo pokazati da povijest ima i jednu sasvim drugu dimenziju. Zbog toga potičemo susrete i razgovore ljudi koji su to doživjeli, gdje se razgovara o različitim događajima i iskustvima u vezi sa protjerivanjem i nastanjivanjem na novim područjima, i to na sasvim individualnoj i ljudskoj razini."

Dosada je organizirano četrnaest individuelno pripremljenih posjeta. Želje posjetitelja pritom imaju centralno značenje, mada ih nije uvijek jednostavno ispuniti. Kako bi se to olakšalo, organizatori i pratioci prolaze obuku u interkulturalnoj komunikaciji. Osim toga oni tečno govore i poljski i njemački jezik, i specijaliziraju se za pojedine regije.

Jedna od njih, Juliane Tomann iz Dresdena, ima sasvim poseban, osobni odnos prema Šleziji:

"Moj djed je sam bio protjeran iz Nove Rude u Šleziji. I dok smo mi koncipirali ovaj projekt, ja sam o tome razgovarala sa njim. Njemu se ideja vrlo svidjela, i pričao mi je o svojim iskustvima. On je dva puta bio u staroj domovini, posjetio je ljude koji sada tamo žive i sve je prošlo vrlo dobro. To me uvjerilo da je naša ideja dobra, i da je moguće stvarno sporazumijevanje. Protjerani ljudi u Njemačkoj mogu na taj način još jednom rekapitulirati prošlost i naći unutrašnji mir.”

Ova individualna putovanja nemaju namjeru samo da budu putovanja u prošlost. Studenti sa Viadrine pokušavaju u razgovorima sa sadašnjim stanovnicima pokazati i kakva je sadašnja poljska stvarnost.

Albertu Beilu se putovanje u svakom slučaju vrlo dopalo. Njegova je želja sada da još jednom, ide u Lemritz i da obnovi tamošnje staro njemačko groblje. Tamo je pokopana njegova baka.