Svako mora da se suoči sa svojim djelima

U jednom se svi slažu: operacija „Oluja“ predstavljala je početak kraja nedavnih Balkanskih ratova. Ona je okončala borbena djelovanja u cijeloj Hrvatskoj. Protivnici vlade u Zagrebu, samozvana vlada takozvane „Republike Srpske Krajine“ u paničnom bjekstvu se ljeta 1995. uputila ka istoku. Srpske trupe, sastavljene od jedinica bivše jugoslovenske vojske i paravojnih formacija, pružile su slab otpor i takodje se povukle.

Operacija „Oluja“ nagovijestila je i kraj rata u BiH. Generali srpske vojske u BiH, odjednom su iza ledja imali hrvatske vojnike, umjesto dotadašnjih saveznika, milicije hrvatskih Srba. Hrvatske trupe i jedinice bosanske Armije su u narednim mjesecima pojačali vojni pritisak, potpisan je Dejtonski sporazum, i okončan rat i u BiH.

Najkasnije u ovom trenutku prestaje ono u čemu se svi slažu. Interpretacije ove vojne operacije, prvenstveno one u Beogradu i Zagrebu, su potpuno oprečne. U Hrvatskoj je centralna tema u obilježavanju jubileja - sticanje suverenosti na cijeloj teritoriji države. Pri tome se potpuno potiskuju činjenice o protjerivanju srpskog stanovništva i zločini nad civilima. Do danas se u Hrvatsku vratio mali broj tada prognanih Srba.

U Srbiji se fokus usmjerava isključivo na oko 200.000 prognanih i oko 1000 ubijenih civila. Pri tome se i ovdje potiskuju neke činjenice: samozvana vlada krajiških Srba je 1991. protjerala preko 200.000 Hrvata, a i tada je ubijeno na stotine civila. Sve to se dešavalo uz pomoć dobrovoljaca iz Srbije i uz podršku jugoslovenske armija koja je bila pod kontrolom Beograda.

Krajnje je vrijeme da se odvoje politička i pravna interpretacija „Oluje“. Čak i u jednoj legitimnoj vojnoj akciji mogu se izvršiti povrede medjunarodnog i ljudskih prava. To ne dovodi pod znak pitanja samu operaciju, ali odgovorni za zločine moraju se naći pred licem pravde. Bilo pred Haškim, bilo pred nekim drugim sudom.

S druge strane, ne mogu se medjusobno poravnavati različiti zločini. Srbijanski predsjednik je prije samo nekoliko nedjelja u Srebrenici priznao da su u tamošnjim zločinima učestvovale i jedinice iz Srbije. Medjutim, on sada ne spominje ulogu Beograda u protjerivanjima koja su u Hrvatskoj sprovodjena tokom 1991. To je propuštena prilika da se vlastitim priznanjem postavi u moralno stabilnu poziciju. Umjesto toga, Predsjendik Tadić od Hrvatske traži da prizna svoje greške, pa čak pravi paralelu sa masakrom u Srebrenici. Žalostan je signal da se priznanjem krivice cjenjka kao da je to roba na pijaci.

Na Balkanu će narodi morati da nauče da žive jedni pored drugih - na kraju krajeva čovjek ne može da bira svoje komšije. Put do toga vodi preko vlastite savjesti. Isticanje tudjih grešaka ne vodi do cilja. Svako mora da se suoči sa vlastitim djelima. Tek tada će pomirenje medju narodima utrti put zajedničkom životu.