Sve češća samoubistva kod mladih u Njemačkoj

Kim je imala 15 godina kada je njena majka Ulrike Wolf primijetila da nešto nije u redu, da njena kćerka ima psihičke probleme. Kim je stalno sama sebi žiletima nanosila povrede, najčešće na rukama. Rane je skrivala noseći majice dugih rukava, tako da u početku niko ništa nije primjećivao, kaže Ulrike.

"Kao roditelj ne znate šta se dešava. Primijetiš da ti je dijete drugačije od druge djece, ali ne slutiš da se iza toga krije neka bolest. Misliš - ona je jednostavno takva."

Samopovređivanje kao ventil

Za mnoge mlade je samopovređivanje jedini način da se oslobode duševne napetosti, objašnjava Romuald Brunner, sa Univerzitetske klinike u Hajdelbergu. 

"Skoro da je u ljudskoj prirodi da ima problem sa poimanjem vlastite vrijednosti, sa negativnim emocijama i nesanicom. Kada ti problemi postani presnažni i prečesti, onda dovode do posljedica koje su jako bolne i opterećuju ličnost."

Brunner je šef Klinike za dječiju i psihijatriju mladih i vodio je studiju pod nazivom SEYLE. U studiji su učestvovali naučnici iz deset evropskih država i Izraela. Ova studija je obuhvatila istraživanja psihičkih smetnji kod mladih, pri čemu su mladi davali odgovore u punoj anonimnosti. Čak osam procenata djevojaka je priznalo da iza sebe imaju barem jedan pokušaj samoubistva.

U Srednjoj Evropi je samoubistvo drugi po veličini uzrok smrti kod mladih. Na prvom mjestu su saobraćajne nesreće. Profesor Brunner upozorava kako je broj samoubistava i samopovređivanja tako dostigao nevjerovatnu razinu.  

Facebook, internet i prijatelji   

Mnogi mladi realno druženje i socijalne kontakte s ljudima zamjenjuju vještačkim svijetom interneta. Oni postaju ovisnici o internetu, prijatelje imaju samo na Facebooku i vjeruju kako je život bez mobitela nemoguć.

"Paradoks je kako internet pruža velike mogućnosti za stupanje u kontakt i da se u tu svrhu i koristi, ali da na kraju on ne može da zamijeni realne kontakte. Ta grupa mladih je posebno pogođena depresijama, sucidnim idejama i napadima straha, odnosno raznovrsnim psihičkim problemima", kaže Brunner.

Ima li života bez mobitela?

U Somnia klinici kod Kelna stoga mladim pacijentima na ulazu oduzimaju mobitele. Psihijatrica Elaine de Guzman se prisjeća šesnaestogodišnje pacijentice koja se jedva odvojila od svog mobitela. Dva dana kasnije je sama rekla kako je prije vjerovala da bez mobitela ne može da izdrži ni sat vremena. Tek u klinici mladi postaju svjesni svoje ovisnosti o mobitelu i internetu.

Pacijenti ove klinike imaju od 12 do 20 godina, što otežava tretman, jer je riječ o mladima u pubertetu, kaže Elaine de Guzman: "Današnja omladina se brzo kreće u svom virtualnom svijetu, a roditelji imaju problema da drže korak s tim. Mladi u pubertetu s jedne stane počinju da se osamostaljuju, a s druge u roditeljima i dalje vide uzor. Stoga upravo tu nastaje problem u komunikaciji i otežava međusobni odnos."

Naučnici koji su učestvovali u studiji SEYLE su stoga razvili metode ranog prepoznavanja psihičkih smetnji. Oni obučavaju nastavnike u školama da uoče probleme učenika ili da reaguju kada prepoznaju njihove suicidne nakane. Osim toga se radi na tome da sami učenici postanu senzibilniji na svoje i na probleme drugih. U idealnom slučaju oni mogu i da pomognu jedni drugima. Što se prije počne sa terapijom, to je veća šansa za uspjeh. 

Autori: Gudrun Heise / Azer Slanjankić

Odgovorna urednica: Zorica Ilić