Svijet oružja

U SAD-u na stotinu stanovnika dolazi 90 komada oružja. Za većinu Amerikanaca posjedovanje oružja je pravilo, a ne izuzetak.

Između New Yorka i San Francisca dnevno bude ustrijeljeno oko 25 ljudi. Da li bi strožiji zakon mogao smanjiti taj broj veoma je sporno. Moćni lobi vlasnika naoružanja NRA gleda na sve potpuno ekstremno: Ako bi se konačno naoružali učitelji i učenici onda bi oni mogli zaustaviti bilo kojeg napadača. Protivnici ovakvog mišljenja, a ankete pokazuju da je riječ o većini Amerikanaca, polažu nade u predsjednika Obamu. Oni žele da Obama provede strožiju kontrolu posjedovanja naoružanja. Trenutno je u nekim američkim saveznim državama lakše dobiti dozvolu za posjedovanje oružja nego vozačku dozvolu.

U cijelom svijetu je 2007. godine bilo 875 miliona malokalibarskog oružja, 650 miliona od toga u privatnom posjedu, procjene su "Small Arms Survey", renomirane istraživačke organizacije iz Švicarske. Vlasnici ovog oružja počine ubistva i uništavanja u ogromnim razmjerama. Bivši glavni tajnik UN-a Kofi Anan to je ovako formulirao: "Tokom godina se broj žrtava malokalibarskog oružja znatno povećao u odnosu na broj žrtava koje su izgubile život od posljedica atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki. Ručno oružje je istinsko oružje za masovno uništenje", rekao je Anan.

Japan skoro bez oružja

Primjer Japana: U Tokiju i Osaki, Hirošimi i Nagasakiju jedva da iko ima pištolj, revolver ili pušku u regalu. Tamo na stotinu stanovnika ne dolazi ni jedan primjerak ručnog oružja. I tamo godinu za godinom biva ubijen veoma mali broj ljudi. Manje oružja, manje mrtvih? Naučnica Simone Wisotzki upozorava na ovakav zaključak: "To je mnogo kompleksnije", kaže ekspertkinja za malokalibarsko oružje u Fondaciji za istraživanje mira i konflikata. Raspoloživost oružja ne predstavlja uzrok krvoprolića ili uopće oružanog nasilja, kaže ona.

"Kada se promatra statistički onda se primjerice vidi da u Južnoafričkoj Republici godišnje ima znatno više žrtava oružanog nasilja nego u SAD-u iako je tamo malokalibarsko oružje manje rasprostranjeno."

U Južnoafričkoj Republici statistički gledano na 100 stanovnika dolazi 13 komada ručnog oružja. To je znatno manje nego u SAD-u, ali i znatno manje nego u Njemačkoj gdje na 100 stanovnika dolazi 30 komada oružja. I pored toga ni u jednoj zemlji svijeta ne bude ubijeno više ljudi nego u Južnoafričkoj Republici. Pretpostavki zašto je to tako postoji mnogo - nedostatak opreza prema nasilju, veliki društveni konflikti, siromaštvo i socijalna nejednakost, nedostatak krivičnog gonjenja i labavi zakoni o posjedovanju oružja. Stoga je početkom stoljeća vlada ove države pokušala riješiti ove probleme uvođenjem nove regulative. Broj ubijenih se od tada lagano smanjuje.

Australija: Rame uz rame nakon masakra

Isto važi i za Australiju. Prekretnica za tamošnji Zakon o posjedovanju oružja bila je 1996. godina: koncem aprila te godine je u Port Arthuru jedan mladić ubio 35 osoba. Nakon toga su javnosti i mediji, političari i stranke bili u velikoj mjeri ujedinjeni: Moraju biti uvedena strožija pravila. Tadašnji premijer John Howard je uzimajući u obzir američku ljubav prema oružju rekao: "Ne želimo da američka bolest dođe i k nama." Ubrzo je postignuta suglasnost na nivou cijele države. Od tog trenutka oružje mogu posjedovati samo odrasli kojima je kupovina prethodno odobrena i koji za to imaju dobar razlog. Pri čemu se u dobre razloge ne ubraja i samoodbrana. Onaj ko ima oružje mora biti registriran.

Važni i kontrola i prevencija

Od 1996. godine, kada je često dolazilo do krvoprolića, takvi slučajevi u Australiji više nisu zabilježeni. Osim što je nova regulativa utjecala na sprečavanje masovnih krvoprolića generalno je došlo do smanjenja broja ubijenih. Naravno to još uvijek nije naučno važeći dokaz, ali jeste indicija: Kada je pristup oružju otežan, veće su šanse da broj ubijenih bude manji.

"Kontrola oružja malog kalibra je važan kamen temeljac u velikoj cjelokupnoj konstrukciji", kaže ekspertkinja Simone Wisotzki. "Ali riječ je i o tome da je djelotvorno raditi na prevenciji konflikata i da se uzroci nasilja istraže još bolje", kaže Wisotzki.

Autori: Hendrik Heinze / Zorica Ilić

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić