Svjedok koji je jednom zaplakao

"Po prvi put on priča svoju priču daleko od mikrofona i crnih toga, koje nose advokati i sudije Haškog tribunala. On je jedan od najvažnijih svjedoka suda, jedan od deset Muslimana koji su preživjeli egzekucije, piše magazin Die Zeit i prenosi riječi, kojima on opisuje scenu strijeljanja: 'Majko, majko, govorio sam odbrojavajući u sekundama svoj život. Molio sam se, ali ne da preživim već za svoju dušu. Neki su molli da ih poštede, jedan je rekao da hoće vode i da ne želi da umre žedan. Čuo sam pucnjeve. Ljudi oko mene su padali. Ja sam isto pao iako nisam bio pogođen'. 'Ima li koga da je živ', pitali su vojnici koji su prolazili oko nas. Javila su se dvojica ljudi, koji su bili u mojoj blizini. Jedan je rekao: 'Samo sam ranjen, ubijte me!' Vojnici su to uradili, a potom izveli novu grupu muškaraca na poljanu, gdje se vršila masovna egzekucija."

"Većina zločinaca u BiH ni 14 godina nakon rata nije izvedena pred lice pravde. Haški tribunal procesuirao je samo teške slučajeve. Osuđeno je samo 60 optuženih. 41 optuženi čeka na presudu. Ali, samo u operaciju Srebrenica bilo je uključeno 20.000 vojnika. Toliko sudskih procesa je nemoguće voditi. Bosansko-hercegovačko pravosuđe, koje se bavi samo lakšim slučajevima, je ionako preopterećeno a Haški sud, koji je nekada planirao da okonča sve procese do kraja 2010. još će godinama raditi."

Svjedok u procesu Karadžiću

"Isljednici iz Nizozemske ponovo su se javili svjedoku i poručili mu preko mobilnog da se pripremi za septembar. Najkasnije u septembru počinje proces Radovanu Karadžiću. On je, kako se kaže u optužnici, naredio masakr u Srebrenici a Mladić, koji je još uvijek u bijegu, je to sproveo u djelo. I tako je svjedok figura na pozornici svjetske politike. To što kaže, ući će u knjige istorije. Na toj poljani on je potpuno sam."

"Prije nekoliko dana je krenuo na put, koji ga vodi stazama njegovog bijega. Vozi ga prijatelj u starom Opelu. Krenuli su iz sela kod Tuzle, na muslimanskoj teritoriji, u kojem svjedok sada živi. Sat vremena je trajala vožnja do Republike Srpske, gdje se nalazi Srebrenica i gdje uglavnom žive pravoslavni Srbi. Iz automobila on gleda na pitome brežuljke, rijeke i jezera, na još uvijek rascijepanu zemlju. Prvi dan putovanja vodi ga u planine iznad Srebrenice gdje je rođen. Tamo se dodiruje zelenilo šume i moćno plavetnilo neba, i kao da svjedoku udišu život. Brdo kamenja stoji tamo gdje su nekada bile kuće."

"Njegovog sela više nema. Što nije izgorilo, Srbi su minirali. To je slučaj i sa kućom koju je sagradio za svoju porodicu. Tu je rođen 1937. Njegovi su bili seljaci i 2. svjetski rat nije ni osjetio, izuzev što je izgubio dvije godine škole. Kao mladić on je volio djevojke i kolo. Za vrijeme vojnog roka obučen je za zidara. To je bio njegov drugi posao koji ga je odveo širom Jugoslavije, kroz Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru. Upoznao je sve narode i narodnosti i sa svima se dobro slagao. U selu u kojem je živio Srbi su mu bili susjedi. Uzajamno su se pomagali na polju, sve dok 1991. nije krenuo raspad Jugoslavije. 1992. se izjasnio za nezavisnost BiH. Tada mu je bilo 55 godina. Imao je tri odrasla sina i četiri unuka. Vojska bosanskih Srba potpomognuta JNA zauzela je veći dio njegove zemlje i okružila Srebrenicu."

Od sina ostao samo kilogram kostiju

"U susjednom selu on pozdravlja dvije žene, koje sjede ispred kuće, čiji se crijep cakli. Izgradila ju je jedna britanska humanitarna organizacija. Loša savjest svijeta donijela je puno novca u zemlju. Jedna od žena udata je za svjedokovog rođaka. "Moj muž je poginuo u Srebrenici, kaže ona. Moj sin isto, dodaje druga. Poslali su mi samo par kostiju. Kilogram kostiju! Ima pet godina da smo se vratili u selo, ali niko se o nama ne brine."

'Zahvaljujem Bogu što nisam prolupao, uprkos cijelom ovom ludilu', kaže svjedok pod pseudonimom 'Ivo Dudić' . Potom i sam počinje da priča o mrtvima, kao da priča o vremenu. Njegova žena umrla je prije tri godine. U njenom prisustvu nisu se smjela pomenuti imena mrtvih sinova. Sadik, rođen 1961, radio je u jednom srpskom rudniku. Sead, rođen 1970, išao je u tehničku školu. Oni su pokušali da se kroz šumu probiju iz Srebrenice. Tek 2003 dobili su Sadikove kosti. Sead ima još uvijek status nestalog. Saginje se dok ispija kafu iz fildžana. Ruke mu se tresu. To se dešava uvijek kada se spomene rat. Bori se sa sjećanjima i onim što je preživio. Pa ipak pokušava utješiti žene. Uspijeva mu u momentu i da ih nasmije. Njima je nakon toga neugodno. 'Svi su mrtvi a mi se smijemo', kaže jedna od njih.

'Izvela sam krave iz štale i pustila ih niz brdo. Posljednja sam napustila selo. Na brdima su bili srpski položaji sa kojih su pucali na nas. Srebrenica je bila prepuna ljudi i izbjeglica, u jednoj kući pet familija. Svakog dana su padale granate. Muslimanski vojnici imali su samo lovačke puške i pištolje. Gladovali smo.'

'Konvoji sa humanitarnom pomoći najčešće nisu prolazili ili bi ih Srbi opljačkali. Avioni UN-a bacali su pakete sa hranom. Mnogi su riskirali život da dođu do vreće brašna, prolazeći noću kroz neprijateljske linije.'

'Najgore je bilo, što nismo imali soli. Veče prije nego što su Srbi ušli, hiljade mladića je krenulo u šume. Ja sam sa ženom, kćerkom, snahom i četvero unučadi krenuo ka bazi UN-a koja se nalazila u jednoj staroj fabrici. Holanđani su nam dali vode, imali smo hljeba i luka i osjećali smo se sigurno."

Susret sa Inzkom na mezarju

"Svjedok je potom posjetio grob svoga sina. Rečeno mu je da će tu doći i jedan političar. I zaista, sivi BMW se zaustavlja, kamere se pale i pred svjedokom se pojavljuje Valentin Inzko. Zadatak Austrijanca je da nadzire da se mržnja između etničkih grupa ponovo ne rasplamsa. Međunarodna zajednica još uvijek ne vjeruje u mir između Muslimana i Srba. Diplomata je ogorčen zbog propusta svijeta. Muslimani su trebali biti spašeni, borbenim avionima UN-a i tenkovima. Svjedokovi sinovi bili bi sada živi. To je dovoljan razlog da se u Dudiću pojavi ogorčenost i bijes. Ali, on nije ni ogorčen ni ljut. On ne želi nikakav poseban tretman kao jedna žena, koja od Inzka traži pomoć za Bošnjake i koja uzvikuje: 'Svi Srbi su kriminalci!' Svjedok Dudić razmišlja ovako: Skoro svi Srbi željeli su ga ubiti dok je bio u bijegu. Jedan mu je međutim pomogao. To je nešto najljepše, što je ikada doživio. To je prevagnulo nad svim zlom. Svjedok ne poznaje mržnju i ne želi osvetu. On želi samo pravdu."

'Ležao sam među svim tim leševima, a sunce je sijalo. Vojnici su tražili preživjele. Čuli su se povici: 'Eno ga, bježi!, a potom pucnjevi. Onda bi se vojnici udaljili, tražeći hlad. Pomišljao sam da ih pozovem, ukoliko ne uspijem da oslobodim zavezane ruke. Bojao sam se da ne dođu bageri da uklone leševe. Čuo sam šaputanje i vidio dva čovjeka u travi. Uspio sam da se odvežem i potrčao sam, kroz poljanu, po leševima, zaplićući se od njihove ruke i noge, tako da je izgledalo kao da su još živi. Svjedok je u bijegu susreo još četiri preživjela. Bili su mlađi, između 20 i 30 godina. Ostavili su me, jer su bili brži. Potom sam čuo pucnjeve. Mislim da im nije uspjelo da se probiju.

"I dok priča, samo je jednom zaplakao. 'Lutali smo pet dana po šumi, polumrtvi. Onda smo se predali srpskim policajcima. Oni su nas uzeli sa sobom u mini-bus'. 'Dajte da ih ubijemo', govorio je vozač. Onda su nam stavili nož pod grlo i prislonili pištolj na glavu tražeći novac koji nismo imali. Potom su zaustavili pred jednim restoranom. Ostali smo u kolima. Onda je iz restorana izašao jedan Srbin i pitao nas jesmo li galdni. Onda je donio svakom od nas po tanjir variva, sok od narandže, potom kafu i cigarete. Oblizao sam tanjir i šoljicu, do posljednje kapi. Zagrlio sam tog čovjeka i poljubio ga.

Policajci su nas pustili da izađemo iz auta. 'Ušli smo u jedan kamion pun izbjeglica. Tu je bilo 260 muškaraca iz Srebrenice. Pričali su šta su preživjeli, ali ja sam preživio još gore stvari. Nisam o tome pričao. Bio sam najmršaviji od svih, tako da me nisu tjerali da iden na rad u polje. Poslije je došla vijest da je potpisan Dejtonski sporazum i da ćemo biti oslobođeni.

Svjedokovo putovanje po Srebrenici nakon 14 godina primiče se kraju. Po prvi put je on od tada došao u Pilice, na poljanu, na kojój je trebao da umre. Sada se ponovo vraća u selo kod Tuzle, u kojem živi od 2003. Kuća mu je mala i jadna ali i to je bolje od izbjegličkog logora. Vrata otvara kćerka. On bez riječi prolazi pored nje i sjeda na sofu u dnevnoj sobi. Briše znoj. Previše je zaokupljen sjećanjima, da bi mogao da misli na tjelesne potrebe. 'Malo priča!', kaže njegova kćerka i dodaje: 'Dosađuje se. Svi njegovi prijatelji su mrtvi. Ima noćne more, moram ga buditi i smirivati.' Dodaje mu fildžan kafe. 'Dobro će ti doći ponovni odlazak u Hag!' On sjedi potpuno ukočen. Više mu ništa nije ostalo, samo njegova priča", piše u reportaži, objavljenoj u magazinskom dodatku sedmičnika Die Zeit.

Priredila: Jasmina Rose

Odg. urednik: Svetozar Savić