Težak život Mostaraca

U Mostaru, gdje većina građana živi teško redovi ljudi ispred javnih kuhinja sve su duži. Narodna kuhinja je počela sa radom u maju mjesecu 1993. godine i ni jedan dan nije prestajala raditi. I u ratnom periodu, kuhinja je radila i hranila 7.000 - 8.000 korisnika. Danas se u njoj pripremaju obroci za preko 500 korisnika.

Gladnih sve više

Jeste li se ikada zapitali kako živi vaš komšija? Ako ste među sretnicima koji su zaposleni i imaju kakva takva primanja, vjerovatno o tom problemu znate manje. Onih drugih, manje sretnih koji su nezaposleni, prema zvaničnim podacima u Mostaru je 14 hiljada.

Na pitanje –„Kako se živi u Mostaru?“ sami građani odgovaraju: “Teško!“

Nema novih radnih mjesta, fabrika, kaže jedan od građana Mostara. I ovi koji privatno rade su većinom neprijavljeni. Jedna gospođa sa suzama u očima priča: “Ima svijeta, nemaju ni za ručka. Jučer mi je došla žena i plače – nema ni za vodu da plati.“

Za potrošačku korpu u prošlom mjesecu trebalo je izdvojiti oko 480 maraka i to samo za hranu. Vlasnici trgovačkih radnji kažu da se najčešće kupuje samo ono najnužnije hljeb i mlijeko. Najpoštenije mušterije su penzioneri, kaže jedan od vlasnika trgovačke radnje. Oni se zadužuju ali čim prime penziju i plate dugove, ističe.

Narodna kuhinja spas za siromašne

U narodnoj kuhinji Mostar svaki dan priprema se jedan obrok za 500 socijalno ugroženih ljudi. Kakav je značaj Narodne kuhinje govore sami korisnici :“Da nije ove kuhinje ne bih mogao živjeti jer nemam nikakvih primanja“ najčešći je odgovor.

Posebno nas je dirnuo odgovor devetogodišnje djevojčice koja je čekajući u redu za komad hljeba i malo tople supe rekla: „Došla sam po hranu sebi, bratu i roditeljima. Iz Mostara smo, ali živimo u kolektivnom smještaju“.

Crveni krst Mostara pomaže

Prema riječima sekretara Crvenog krsta Mostar Alena Kajtaza, zbog nedostatka sredstava rad ove kuhinje a time i prehranjivanje preko 500 njenih korisnika doveden je u pitanje.

„Po korisniku dnevno imamo 65 feninga“ –kaže sekretar mostarskog Crvenog krsta.

Broj onih koji trebaju socijalnu pomoć nije zanemariv. A upravo zbog nedostatka zakonske regulative i konkretne, prije svega, materijalne pomoći socijalno ugroženi građani se ne prijavljuju nadležnim institucijama.