Televizija – klasni neprijatelj

U stvari, bila je to lijepa priča. Porodica iz Hesena stigla je sredinom osamdesetih godina do granice DDR-a sa željom da se useli u zemlju. „Da li ste nezaposleni?“, pita nepovjerljivo policajac. Ne, željeli bismo živjeti u DDR-u i tamo otvoriti gostionicu. Ulrich Schwarz i danas se tome smije. Tadašnji dopisnik magazina Spiegel iz DDR-a pisao je o ovoj hesenskoj porodici. Neposredno poslije toga pozvan je u Ministarstvo vanjskih poslova DDR-a.

„Tamo mi je rečeno da nisam imao dozvolu da putujem do granice. Rekao sam im: opomenite me i objavit ćemo u Spiegelu. Poslije toga su odustali od opomene“. Spiegel i DDR se nisu baš podnosili. Politički magazin se nije smio prodavati u DDR-u. SED je između 1976. i 1985. godine zatvorio dopisništvo u Istočnom Berlinu, jer je taj magazin objavio kritičko pismo opozicione grupe u komunističkoj partiji.

Rad u neprijateljskoj zemlji

„U mom stanu i dopisništvu bili su postavljeni prislušni uređaji. Snimali su razgovore - čak i one koje sam s gostima vodio u dnevnoj sobi. Uvijek kada bih doputovao iz Zapadnog Berlina, pomislio bih – sada si u neprijateljskoj zemlji“, sjeća se Ulrich Schwarz. Kao što su kontrolisali i usmjeravali vlastite novinare, SED i služba državne sigurnosti pokušavali su kontrolisati i strane.

Stalnu akreditaciju u DDR-u zapadnonjemački dopisnici dobijali su od 1973. godine. Zahtev za putovanje van Istočnog Berlina morali su podnijeti 24 sata ranije i svaku vrstu izvještaja morali su prijaviti Ministarstvu vanjskih poslova. Služba državne sigurnosti je o svakom zapadnom dopisniku vodila dosje i oko svakog je bila mreža doušnika.

„Svi zvanični sagovornici bili su ili ljudi iz partije ili ljudi koji su imali veze sa državnom sigurnošću. Možete računati da je na svakog stalnog dopisnika pazilo između 15 i 20 ljudi“, kaže Jochen Staadt iz Istraživačkog udruženja „Država SED“ pri Univerzitetu u Berlinu. Posebno opasnim smatrani su dopisnici radija i televizije. Od 1973. na javnim mjestima je bilo zabranjeno gledanje zapadnih televizijskih programa. U svojoj kući su ljudi mogli gledati te programe i preko malog ekrana je stizalo ono što su vlasti željele prikriti. Na primjer, zagađivanje životne sredine ili propadanje infrastrukture u gradovima.

Prikriveni novinari

Informacije o problematičnim temama zapadni novinari dobijali su i od Siegberta Schefkea i Arama Radomskog. Obojica su bili mladi i imali „otvoren račun sa vlastima“ kada su sredinom osamdesetih počeli snabdijevati zapadne novinare informacijama i snimati što ovi nisu mogli da snime.

Na primjer, 9. oktobra 1989. popeli su se u Leipzigu na crkveni toranj i otuda potajno snimili demonstracije 70 hiljada ljudi protiv režima. Snimke su dali dopisniku Spiegela Ulrichu Schwarzu koji ih je prenio na Zapad. Sljedećeg dana svi koji su gledali zapadnu televiziju vidjeli su da u Leipzigu nerede nije pravilo 500 izgrednika, kao što su izvijestili mediji DDR-a.

„Mogli smo skrenuti pažnju na ono što se dogodilo u Leipzigu i to je svakako podstaklo sljedeće proteste u DDR-u, ali to je samo jedan kamenčić u velikom procesu koji je bio u toku“, kaže danas Aram Radomski.

Napustiti zemlju uz televizor

Jochen Staadt iz Istraživačkog udruženja „Država SED“ smatra da su zapadna televizija i radio, pored ličnih kontakata i velikog broja ljudi koji su se iselili, doprinijeli padu DDR-a. „Izvještavanje elektronskih medija, koji su one koji nisu mogli napustiti zemlju obavještavali o najvažnijim svjetskim zbivanjima i tako parirali propagandnoj državnoj televiziji i radiju, bilo je jedan od preduvjeta da doživimo ono što smo doživjeli 1989. godine“, kaže Staadt.

Mediji DDR-a indirektno su doprinijeli padu Berlinskog zida time što nisu izvještavali o onome što je građane interesovalo. „Izvještaji sa Zapada koji su praćeni na Istoku ohrabrili su građane, jer su vidjeli šta mogu pokrenuti, a vidjeli su i nesposobnost sistema“, kaže Harald Händel koji je osamdesetih godina bio mladi urednik na državnoj televiziji i kome je jedini san bio da bude dopisnik iz inostranstva i ode iz zemlje. „Ko je tada mogao i pomisliti da će doći do mirne revolucije? Mislim da je ne bi bilo bez izvještaja o njoj sa Zapada i da istočni mediji nisu šutjeli o onome što se dešava“, zaključuje Händel.