1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Teroristi žele destabilizaciju Egipta

Peter Philipp25. april 2006

U sinoć izvedenoj seriji napada u egipatskom ljetovalištu Dahab, život je izgubilo 23 ljudi, među kojima je i jedno dijete iz Njemačke. Radi se o drugom terorističkom napadu u posljednjih godinu dana na jedno od ljetvališta vrlo popularnom među stranim turistima. EU je egiptu najavila pomoć u borbi protiv terorizma. Dugoročno bi međutim bilo još važnije podržati proces demokratizacije Egipta, tvrdi u svom komentaru Peter Philip.

https://p.dw.com/p/AUtz
Jedno od mjesta na kojem je eksplodirala bomba
Jedno od mjesta na kojem je eksplodirala bombaFoto: AP

Sigurno nije slučajnost da su napadi u Dahabu izvršeni samo nekoliko sati prije godišnjice povlačenja izraelske vojske sa sinajskog poluostrva 1982 godine. Kada je prošle godine cilj napada bilo Šarm el Šeik, bilo je to na godišnjicu egipatske revolucije iz 1952 godine. Izbor ovakvih nacionalnih praznika, jasno pokazuje koji je glavni cilj terorista: egipatska vlada i država. Islamistički fanatici u Egiptu i izvan njega, smatraju da je sadašnji režim u zemlji samo sluga zapada, a prije svih SAD. I ako već nije moguće da se ukloni, barem mu se želi otežati život koliko je to više moguće. Činjenica, da su počinioci napada za cilj odabrali ljetovalište i to upravo u vrijeme proslave početka proljeća, što datira još iz vremena Faraona, jasno stavlja do znanja da je namjera bila pogoditi što je više moguće nedužnih ljudi. Radi se o čistom terorizmu. Cinička kalkulacija terorista je- izazvati haos u Egiptu. Kada već nije moguće omrznutu vladu direktno pogoditi, onda nju pokušavaju barem pokazati kao nesposobnu da štiti red i mir i garantuje sigurnost vlastitih građana i stranih turista.

U ovim planovima drugorazrednog je značaja, da li u napadima stradavaju i omrznuti izraelci ili koptski hrišćani. Terorizam je slijep i on živi od toga da ostane slijep i neuračunljiv.

Egipatski predsjednik Hosni Mubarak je već ranije upozoravao zapad na opasnost ovakvog razvoja događaja. To međutim nije uzimano za ozbiljno. U najboljem slučaju, Mubarak je dobijao podrušku u svojim mjerama protiv radikala, što je vodilo do toga, da je samo egipatska vlada definirala ko je radikal, a ko nije. Drugi nedostatak je i činjenica da pod izgovorom borbe protiv terorizma, egipatska vlada nije postala ni demokratičnija ni slobodoljubivija. Zbog toga je tek uz pritisak zapada, Mubarak pristao na barem formalno slobodne izbore.

Kratkoročno posmatrano, teroristi neće uspjeti u svom cilju da sruše egipatsku vladu. U napadima poput ovih u Dahabu, radikali neće pridobiti podršku stanovništva. Dugoročno gledano, potrebno je pronaći načina, da ih se u potpunosti iskorijeni. To je moguće samo opreznom ali konsekventnom demokratizacijom zemlje. Zapad bi trebao biti uz Egipat, ne samo da mu izrazi saučešće u slučajevima terorističkih napada, već i da mu pomogne da nađe put koji vodi demokratskom uređenju zemlje.