Tradicija je tradicija, a jagnje je jagnje

„Nemam ja sad vremena za priču, vidite da sam u velikom poslu“, kaže mi Munir Kadrić u selu Podvitez, na obroncima Romanije u Republici Srpskoj, dok se bori sa čvrstom kožom mladog jagnjeta. „Doćiće nam djeca, kćerka, zet i unučad, biće nas jedno desetak i svi ćemo se okupiti oko ovog jagnjeta koje je platilo glavom“, kaže Munir i dodaje: „Eno vam moje žene Emire, udate Kadrić, a rođene Pita. Čitav život su me zafrkavali govoreći mi da volim pitu toliko, da čak i spavam s njom, a ja vam brate, volim jagnjetinu i stelju. Rekao sam joj: 'Nemoj danas ništa praviti. Danas na Bajram, ješćemo samo meso.' Šta je bolje od jagnjeta?“ „A tradicija? Gdje su ostala tradicionalna jela na bajramskoj trpezi?“ pitam. „Tradicija je tradicija, a jagnje je jagnje“, kaže Munir. „Ima kolača. Idite vi tamo kod nje da vam to pokaže“, dodaje.

Emira Kadrić poziva me za sto ispod sjenovite lipe, sa koje povjetarac već otresa pokoji žuti list. „Meni se čini da se sve manje prave pite i sarme za Bajram. Ko ima, okrene jagnje na ražnju, doda se dobra salata i to je to. Tako će biti danas i kod nas“, kaže Emira. „A baklava?“ pitam. „E, bez baklave ne može! I to prave bajramske.“ Iznosi zatim Emira na sto baklavu u društvu oblatne. Na jakom septembarskom suncu cakli se agda koja curi između jufki. „To vam je vrlo jednostavan recept. Sve se manje suču jufke, a ove kupovne, sve su bolje. Za jednu tepsiju srednje veličine, potrebno je:

1 i ½ kg šećera,

pola limuna izrezanog na kriške,

1 kg oraha,

1 pakovanje jufki,

1 litar vode i

200 gr. maslaca.

„Prvo sam skuvala agdu od vode i šećera, kojoj sam dodala pola limuna izrezanog na kriške i ohladila je. Orahe sam samljela na mašini za meso, da budu malo krupniji. U podmazanu tepsiju slagala sam po tri jufke, koje sam premazivala rastopljenim maslacem. Nakon što sam složila tri jufke, na njih sam stavljala orahe, pa onda opet tri jufke i fil od oraha i tako sve do kraja, tri jufke fil, tri jufke fil, sve dok se ne utroši sav materijal. Pekla sam je 30 minuta na 250 stepeni i 30 minuta na 50 stepeni. Tako ona bude malo rešija iznutra“, kaže Emira Kadrić. „Ne pravite tirit i ne stavljate prezlu?“ kažem. „Ne pravim ja te mrvice, a prezla bi mi bila nekako višak uz toliko oraha. Svako ima svoj način na koji pravi baklavu i možda će vas ubjeđivati da je to jedini ispravan način. Ja mislim da svako može imati svoj način, a da to ipak bude prava baklava. Ja je pravim ovako i svi mi kažu da je dobra.“ „Nije dobra, odlična je“, kažem i u sebi brojim kalorije. Ne sabiram i ne oduzimam, ne dijelim, samo množim!

'Ne dirajte mi Tita i Njemačku“

Jagnje je na ražnju. Posao su završili Munir i njegov sin Adnan. Vrijeme je za predah za stolom ispod lipe. Njih dvojica i Emira, pričaju mi o svom njemačkom iskustvu. Sve troje su 1995. godine završili u Njemačkoj. Adnan se školovao, a Emira radila u jednom renomiranom restoranu. „Nema ljepše države na zemaljskoj kugli“, kaže Munir. „Ja uvijek kažem: 'Ne dirajte mi Tita i Njemačku. Oni su mi najviše dali u životu, a to se ne zaboravlja'. Morali smo se vratiti nakon tri i po godine“, kaže glava porodice. „Ipak je najljepše u svojoj zemlji“, dodaje Emira. „Koje od kulinarskih iskustava iz Njemačke smatrate najdragocjenijim?“ pitam. „Mnogo povrća kuvanog samo na pari i prelivenog umakom od gljiva, i pohovane šnicle. To sam u receptima donijela kada smo se vratili. Raznovrsnost njihove kuhinje me fascinirala. Opet, kad naši prijatelji Nijemci dođu kod nas, najviše vole pojesti jagnjetinu sa ražnja, jer toga nema u Njemačkoj.“

Samo stotinjak metara od kuće Kadrića, imanje je jedne druge porodice. Almasa i Omer Hrvo, među prvima su se vratili u Podvitez, iako su ih djeca nagovarala da zamijene svoju kuću za imanje u Federaciji BiH. „Nismo htjeli“, kaže Almasa i dodaje da ih i djeca i unučad redovno posjećuju, a i sa komšijama Srbima imaju dobre odnose. „Jutros, na ramazanski Bajram, svi su nas zvali da nam čestitaju praznik. Pomažu nam u poljskim radovima, a i mi njima idemo. Prvi smo se vratili u Podvitez i jedini smo pravi povratnici koji ovdje žive. Svi ostali su dobili svoju imovinu nazad, ali dolaze samo vikendom“, kaže Almasa, dok iznosi na sto različite đakonije: sarmu, baklavu, pečenu piletinu, domaći mladi kajmak i sir, a tu je i 'pitac' – burek. „Ovako sam burek pravila nekada, kao mlada djevojka, prije 50 godina. Danas moje unuke uče od mene kako se spremaju naša tradicionalna jela. Za burek vam je potrebno:

1 kg (krte) teletine,

4 glavice crnog luka,

½ kg krompira,

1 kg brašna,

malo tople vode,

1 i ½ dl ulja,

biber i so.

Meso se sitno isjecka, a krompir i luk na manje kockice. Sve se pobiberi, posoli i sjedini u masu koja izgleda kao ujednačeni fil. Jufka se zakuha od brašna, vode i malo ulja, a zatim ostavi da 'odmara' bar pola sata. Kad se tijesto razvije u gotovo prozirnu jufku, posipa se u tankom mlazu uljem, a zatim puni smjesom mesa, krompira i luka. Peče se dok porumeni, a može se na kraju preliti uzavrelom mješavinom vode (1 dl.) i dvije supene kašike ulja. Bolji je topao, nego hladan“, kaže Almasa. Nakon baklave kod Kadrića, sjecani 'pitac' kod Hrva. I sve domaće i prvoklasno. Almasa je čak sve servirala u metalnim tanjirima koje je, kaže, dugo ribala, da opet zaiskre starim sjajem.

Idem uzbrdo, prema vrhu Romanije, u selo Hotičina, da vidim kakva je bajramska trpeza u ovom malom, idiličnom selu, samo 5 km. udaljenom od Podviteza. Pored uskog, vijugavog, asfaltnog puta, na nadmorskoj visini preko 1000 metara, ugledam lovački dom „Srndać“. Čuje se pjesma, a unutra preko 30 duša koje gledaju samo u jednom pravcu: na ražnju, u povelikoj prostoriji, vrti se jagnje. „Pa, onda, kako ide to sa bajramskim slavljem?“ pitam dobrodržećeg čičicu. „Srbi smo“, kaže Danilo Kusmuk. “Ovo su penzioneri koji se povremeno okupljaju u ovom lovačkom domu i uz ražanj se malo zabave. Poslije će biti pjesme i plesa, kad se najedemo pečenja i malo popijemo“, kaže. Dakle, ražnjevi na sve strane. Zemlja propada, a narod se veseli.

Malo dalje, kuća je Ibrahima Babića. Cijela porodica je na okupu: sestre, braća, sinovi, snahe, kćerka, unučad... Gledaju bajramski program na televiziji i meze polako. Opet je bajramska baklava na stolu i jagnjetina sa ražnja. „Jagnje nije obavezno, ali gdje je više čeljadi, dobro dođe. Ko nema za jagnje, pravi sarmu, punjene paprike i razne pite. Dobra je i piletina, ako nema jagnjećeg pečenja“, kaže domaćica. Veselo društvo za bajramskom trpezom insistira samo na jednoj stvari: da ih eto, na ovaj veliki muslimanski praznik, ne pitam ama baš ništa, samo o političkoj situaciji u zemlji. „Nemojte nam kvariti ovako lijepu i svečanu atmosferu“, kaže Sead Babić, Ibrahimov sin.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić