Trebaju li Hrvatskoj radijski novinari?

U Hrvatskoj trenutno posluje 149 nakladnika radijskih programa i jedan javni radio. I dok se prije govorilo kako je radio najvažniji medij, pogotovo u lokalnim okvirima, malo je toga ostalo od radija kakav je bio nekada. Čvrsto koncipirane emisije zamijenili su „programski sadržaji“, voditelji i urednici koji su nekada stvarali vrijednost u eteru, svoje su mjesto prepustili takozvanim „dee jayima“, a njih se često na ograničeni rok trajanja regrutira među takozvanim „celebrityjima“. Radijske postaje koje su se nekad, između ostalog, bavile estradom – danas pokušavaju biti dijelom te estradne scene. Vrijednost novinarskog rada u takvom okruženju drastično je pala pa ne čudi podatak da mlađi novinari na lokalnim radijskim postajama rade za honorare od 3000 do 4000 kuna, ponegdje i niže, koji im često kasne uz konstantnu egzistencijalnu neizvjesnost. Neki od njih stalno zaposlenih su, pričaju nam, morali potpisati i bianco sporazumni otkaz ugovora o radu kako bi ih se poslodavac mogao riješiti bez troška i u trenutku kada to njemu odgovara. Mnogi se uz to pitaju tko im je zapravo poslodavac.

Početak kloniranja programa

Tektonski poremećaj na radijskoj sceni u Hrvatskoj započeo je 2008. godine kada je regionalno utjecajan zagrebački Obiteljski radio rebrendiran u Antenu Zagreb. Riječ je o radijskoj postaji koja po strogo određenoj šabloni slušateljima isporučuje sažete servisne informacije , zanimljivosti, nagradne igre i vrlo kratke vijesti smještene između glazbenih i reklamnih blokova. Recept je to uvezen iz Njemačke, koji je i u Hrvatskoj prvotno polučio izuzetno veliki uspjeh. Ali svi su željeli biti „nova Antena“ pa su se uskoro radijski programi počeli razlikovati jedino po količini marketinga i voditeljskim imenima. Reportaža kao radijska disciplina gotovo je prestala egzistirati izvan programa javnog radija, a neke su postaje „govorne intervencije“ skratile na maksimalnih 45 sekundi. Glazbene urednike koji su do tada oblikovali ukus publike zamijenile su „rotacije“ nekoliko desetaka pjesama odabranih po ključu istraživanja slušateljstva.

Kloniranje programa je ubrzano povezivanjem lokalnih postaja u nacionalne mreže kako bi se maksimalno iskoristili komercijalni kapaciteti dodijeljenih frekvencija, paradoksalno, namijenjenih lokalnim zajednicama. Pri tome je, zahvaljujući manjkavoj regulativi, u dobroj mjeri zanemaren javni interes i pluralizam medija, a zahtjevniji slušatelji suočeni s agresivnim promjenama sve češće tvrde – više ne znaju koji radio slušaju.

Oči uprte prema pretplatničkom novcu i političarima

Postaje koje se nisu povele za formatiranjem i umrežavanjem, kao novom radijskom paradigmom, nade polažu u Fond za pluralizam medija u kojega se slijeva dio novca iz javne radiotelevizijske pretplate. Njime se pak financiraju emisije od javnog značaja i posredno pokriva dio plaća i honorara za zaposlenike koji su ionako desetkovani u privatnim redakcijama. „Da mi nije fonda, ne znam kako bismo preživjeli. Voljela bih da su lokalni izbori pet puta godišnje“, priča direktorica male postaje s juga Hrvatske koja najveći marketinški prihod bilježi od predizbornih kampanja i političara koji žele lokalnu vlast. Marketinške agencije, kaže, već dugo ne mare za lokalne medije koji nisu umreženi u nacionalne mreže, a kojih danas ima ukupno pet.

„Plaća, koja kasni, bolja od nikakve plaće“

Recesija se, čini se, odrazila i na poslovanje zagrebačkih lokalnih radija, koji su u daleko povoljnijem položaju od onih u provinciji. Tako se je viška radnika riješio i Prvi radio, nekad popularna Cibona, koja se u među vremenu zvala i Hit radio. „Nakon godina koncepcijskih lutanja, poveselili smo se novom vlasniku, budući da u Sloveniji ima uspješan radijski posao“, pričaju nam kolege novinari, koji će nakon otkaznog roka svoje mjesto pronaći na burzi. No pokazalo se da je slovenski vlasnik na zagrebački Prvi radio u travnju 2013. godine prekopirao još jedan u nizu „formatiranih programa“ uz angažman televizijskih lica, koji se nije formom razlikovao od ostatka etera, a čini se ni kvalitetom. Nakon kašnjenja plaća, potom i njihovog drastičnog rezanja, uslijedili su i očekivani otkazi. Prema neslužbenim informacijama, „zahvalu“ na suradnji je dobilo sedmoro radnika. O konkretnim problemima u poslovanju, kao ni o razlici između poslovnih okružja Slovenije i Hrvatske, čelni ljudi ove postaje nisu željeli razgovarati za Deutsche Welle. U novinarskim krugovima tek se nagađa da će u lipnju potražiti novoga vlasnika za posrnuli zagrebački radio.

Plaće kasne, doznajemo, i na umreženim postajama, no nitko od kolega to ne želi potvrditi svojim imenom i prezimenom. Kažu, plaća koja kasni ipak je bolja od nikakve plaće. Dodaju, oni koji su ranije zviždali o lošem poslovanju danas ne mogu naći posao. Koliko je zapravo novinara prošle godine otpušteno na radijskim postajama ne zna ni Sindikat novinara Hrvatske. Odgovaraju da na postajama, za koje smo tražili podatke, nemaju članstva te da podaci o smanjivanju i kašnjenju plaća ulaze u takozvanu poslovnu tajnu poslodavaca.

Regulatorno tijelo s ograničenom regulacijom

Ni Agencija za elektroničke medije (AEM) nema bolji uvid u stanje, iako se radi o regulatornom tijelu koje nakladnicima dodjeljuje ograničeni nacionalni resurs – frekvencije. AEM nema mehanizma ni ovlasti s kojim bi nadgledao poslovanje, a ne može ni sankcionirati poslodavce koji ne isplaćuju na vrijeme plaće zaposlenicima. „Skrećemo pažnju da naše službe redovito nadziru realizaciju programskih sadržaja nakladnika koji su sufinancirani iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Također, služba nadzora obavlja nadzor usklađenosti emitiranog programa s programskim osnovama koje su sastavni dio koncesijskih ugovora nakladnika“, odgovorila nam je Anja Jelavić iz tog regulatornog tijela. Dodaje, u prošloj je godini poslovanje okončalo sedam radijskih postaja; šest ih se odreklo koncesija, a sedmoj je oduzeta uslijed prekida emitiranja.

Podaci o gašenju postaja ne čude, tvrde upućeniji, budući da na radijskom tržištu vlada netransparentno vlasništvo i duopol u kojem je samo 2012. godine raspoređen veliki dio od 21 milijun eura ukupne vrijednosti oglašavanja u javnim i privatnim postajama. To čini otprilike 12% cjelokupnog hrvatskog oglašivačkog tržišta. Djelomično je to dokazalo i nedavno provedeno istraživanje o vlasničkim strukturama na hrvatskim postajama. U njemu je organizacija GONG utvrdila da je od 103 lokalna radijska nakladnika s privatnom vlasničkom strukturom, njih 32 u vlasništvu samo osmero ljudi. Štoviše, dvojica od njih su se pojavljivala u vlasništvu pet tvrtki u čijem je vlasništvu danas tridesetak postaja, zaključilo je istraživanje te ugledne organizacije civilnoga društva koja traži strože uvjete za poslovanje radijskih nakladnika. A oni pak sve manje trebaju novinare kojih je prije godinu dana na burzi bilo 750 nezaposlenih. Za očekivati je, uzimajući u obzir dosadašnji razvoj situacije, da ni ovogodišnji podaci neće biti ohrabrujući.

Autor: Siniša Bogdanić

Odgovorna urednica: Marina Martinović