"Trgovina seksom" izložba u Muzeju žena u Bonu

« Gušim se u neugodnom mirisu njegove kože» Ne može se podnijeti njegov zadah»...... sjedim na svom krevetu, koji nije moj...sa mojim tijelom, koje nije moje tijelo.»

Iz male prostorije dva sa dva metra dolazi prigušeni šapat. Glas žene, koja opisuje svoja osjećanja i misli, svoje strahove, svoje gadjenje. Tijesna prostorije je oblijepljena nekom vrstom tapete sa malim fotografijama jedne žene, njenog lica i dijelova tijela. Nema drastičnih scena. Sivilo, hladnoća i prazna lica dio su instalacije Anne Staffel koja pobudjuje tjeskobu.

40 umjetnica iz Njemačke i susjednih zemalja izložile su u Bonnu radove na temu prostitucije. Marlen Seubert je na temu « Javne kuće u doba Wehrmachta» , željezne krevete prekrila sa 8000 metara osušenih životinjskih crijeva, što su simbol bezvrijedne kože.To je instalacija koja je posvećena realnom istorijskom mjestu tokom drugog svjetskog rata:

" To je Beth-Jakob škola u Krakovu, gdje je 200 učenica zatočeno i prisiljeno na prostituciju.

Dakle, ovdje je mnogo toga izbrisano, sve će biti izbrisano, i tamo na zidovima visi i moja duša»

Jedan potpuno drugačiji i manje gorak pogled u istoriju baca istraživač žena Julitta Franke. Na tankom podestu instalirala je mali zvučni hram, kako bi se podsjetilo antičke na epohe u kojima prostitucija nije bila na lošem glasu niti je vrijedjala dostojanstvo žene:

« Na primjer u Gilgameschovom epu imamo sakralnu prostituciju, imamo ženske robinje koje su živjele u hramu boginje, i zadatke takvih žena se promatra kroz njihov sakralni čin, kojim se muškarcima prenosi ljubav u ime boginje. Možda ovdje nije pravi izraz prostitucija. To je više kao neka vrsta kljubavne službe, koja se dogadja u ime boginje».

Ideja za izložbu « Trgovina seksom» nema ništa zajedničko sa Svjetskim prvenstvom u nogometu.

Taj aspekt je došao kasnije. Prije tri godine su u Francuskoj žene, ne samo prostitutke zauzele crkvu kako bi se borile za svoja prava u društvu. Sa uspjehom. Ne samo u Francuskoj su uvedeni zakoni kojima se prostitucija legalizira i omogućava zdravstveno osiguranje za prostitutke.

Izuzetno dokumentarni karakter izložbe u Bonu pokazuje i dnevnik prostitutke Tine Suchi. Mlada žena je bila kažnjena i morala je odradjivati sate u Muzeju žena. Direktorica muzeja Marianne Pitzen potaknula ju je da vodi dnevnik:

« Ona je opisala svoju svakodnevicu, kako stoji na «štrafti», šta doživaljavaju njene koleginice. Opisala je veoma detaljno i kako se muškarci ponašaju».

Na izložbi su najupečatljiviji oni dijelovi koji pokazuju prostituciju u svoj njenoj poniženosti i koliko je prožeta nasiljem. Kolaž fotografija velikog formata Eve Horstick-Schmitt pokazuje svakodnevicu prostitutki na Kosovu. Trezveno, nespektakularno i uz to veoma duboko i deprimirajuće.

Ali, izložba ne želi prikazati samo onaj najmračniji dio prostitucije. Gabriele Landfried svojom instalacijom starih vreća karikira muškarce koji lako nasjedaju oglasima tražeći mlade i lijepe žene. Takodjer i prostitucija kao strast ima svoje mjesto u prostoriji koja je zamišljena kao omaž jednoj domini.

" Jedna naša saradnica Eva, koja je bila zaposlena kao domina pokazuje zapravo šta je njen posao iz snova. To znači da ona sa svojim klijentima može dobro komunicirati, to je posebno iskustvo i senzibilitet za vodjenje razgovora. Upravo tu je mnogo fantazije i izmišljenih priča. Zato je lakše razumjeti zašto jedna prostitutka nalazi za svoje zanimanje da je sasvim u redu».