TRGOVINSKI RAT SARAJEVO-ZAGREB-BEOGRAD

Nakon što je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, 8. ovog mjeseca suspendovalo dijelove Sporazuma o slobodnoj trgovini sa Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom, tako što je ponovo uvelo carine na mlijeko i mliječne proizvode, te na meso i mesne prerađevine, vlada Hrvatske je najavila odgovarajuće kontramjere, a srbijanski ministar finansija Mlađan Dinkić priprijetio je čak i mogućnošću prekida diplomatskih odnosa sa Bosnom i Hercegovinim.

Dok se bosanskohercegovačka vlada već drugu sedmicu svakodnevno pravda da je nakon dvogodišnje 'seljačke pobune' i 11 protesta poljoprivrednika širom zemlje, koji su blokadama graničnih prijelaza, uništavanjem tržnih viškova i prijetnjama da će pozvati građane na neposlušnost - iznuđivali povoljnije uslove privređivanja, vlade susjednih zemalja uzvraćaju optužbama da je BiH prva jednostrano prekršila bilateralne sporazume o slobodnoj trgovini.

Iako je ovom restrikcijom obuhvaćeno tek oko deset odsto prošlogodišnjeg hrvatskog izvoza u BiH od preko milijardu konvertibilnih maraka, a ispod 5 odsto prošlogodišnjeg izvoza iz Srbije, obje zemlje su se složile u ocjeni da se radi o protekcionizmu .

Slobodan protok roba, ljudi, kapitala i usluga najveća su tekovina Evropske unije i većine visokorazvijenog svijeta. Ali ni u takvim zemljama cilj slobodne trgovine nije sloboda, već trgovina, a smisao trgovine nije sama prodaja već zarada radi nove kupovine i tako u krug. Ukoliko se ne poštoju ovakvi principi, u tom slučaju se jedino može govoriti o kolonizaciji i eksploataciji jedne države od strane druge države.

Bez obzira što najnovija restriktivna mjera Vijeća ministara nije popularna i što neće riješiti ni jedan uzrok stvarnih problema u agroindustrijskom kompleksu BiH (jer novouvedene carine i dalje neće biti uplaćene u oživljavanje domaće proizvodnje), vlada u Sarajevu zaslužuje pohvalu jer je napokon priznala da su trgovinski sporazumi sa susjednim zemljama potpisani ishitreno i neznalački, a priznati da se nešto nezna ima neuporedivo manje posljedice od trajnog neznanja.

Tako potpisani sporazumi o slobodnoj trgovini, pokazali su se za domaće proizvođače pogubnima jer su se nenadano našli u situaciji kao neplivači bez pojasa u okeanu.

Zašto?

U Sloveniji se za razvoj agrara godišnje izdvaja oko 120 eura po glavi stanovnika, u Hrvatskoj 70, a u BiH oko deset eura. Izvozne stimulacije su takođe u tim zemljama vrlo visoke, dok ih u BiH gotovo i nema, jer navodno se iz ove zemlje nema šta ozbiljno ni izvesti, što naravno ne bi bilo tačno kada bi vlada imala izvoznu strategiju, prave promotore izvoza i sposobnu diplomatiju.

Gospodin Terzić je ipak prvi bh. premijer koji je konačno shvatio da domaći farmeri nisu najkrivlji što se ne mogu boriti s višestruko jačim protivnikom. Javno je prihvatio odgovornost i smogao snage da se formalno-pravno prikloni domaćem farmeru, iako je bio svjestan povike koja će ga sustići iz susjednih zemalja.

Svjestan je takođe da ni jedan ozbiljniji problem agrara neće biti riješen, ukoliko domaći proizvođači i dalje budu prepušteni sami sebi i ako se ne bude provodio Zakon o podrškama primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji iz maja prošle godine, čijim je članom 4 predviđeno da su vlade entiteta obavezne da za ove namjene izdvajaju najmanje 3 odsto iz godišnjeg budžeta, a ne tri puta manje, kao do sada.

Da ekonomski liberalizam nije samome sebi svrha, svakodnevno se mogu pronaći primjeri i u, po mnogo čemu, uzoritoj Evropskoj uniji. Više od 30 godina, ova danas ekonomski nadmoćna zajednica izdvajala je u razvoj agrara i za izvozne stimulacije, nevjerovatnih oko 80 odsto vlastitog budžeta namijenjenog razvoju. Danas izdvaja upola manje, ali i dalje je riječ o fantastičnih oko 400 milijardi eura godišnje. Za oko 7o odsto poljoprivrednih proizvoda, među kojima su žitarice, mlijeko, meso, određene vrsta voća i povrća, itd. i danas se garantiraju otkup, plasman i garantovana cijena.

Nastojanja EU da svojim farmerima obezbijedi prikladan životni standard subvencioniranjem cijena poljoprivrednih proizvoda i usklađivanjem strukture agrarne proizvodnje u svim zemljama Unije, već decenijama izazivaju srdžbu u konkurentskim zemaljana, prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama, dok domaći protivnici takve politike dokazuju da se proizvodnjom tržnih viškova seljaci ne mogu obogatiti, niti njihove robe mogu biti jeftinije za potrošače.

Iako je i to istina, nikako se ne može ustvrditi da EU nema agrarnu politiku. Najbolji dokaz za to je činjenica da je ova Zajednica danas najveći svjetski proizvođač hrane, da vodi oštru polemiku sa SAD oko genetski modificiranih kultura i da je najjači svjetski zagovornnik biološki proizvedenog voća i povrća.

Mala Bosna i Hercegovina se, dakle, ni u čemu ne može takmičiti čak ni sa najbližim susjedima osim možda sa Crnom Gorom, ali bi mogla sadašnji tajm-aut u primjeni sporazuma o slobodnoj trgovini iskoristiti za konsolidaciju agrara i usmjeriti njegov dugoročni razvoj upravo na najvažnije komparativne prednosti ovog podneblja. A to je biološki zdrava hrana, najbolja pitka voda i ekološki relativno čista sredina.

Zekerijah Smajić