Tri generacije u dvosobnom stanu

Jorge ima sreće: njegov otac je odselio u inozemstvo kako bi tamo bio liječnik, tako da je sin dobio svoj stan - makar mu je "samo" 45 godina. Mnogi drugi odrasli Kubanci mogu samo sanjati o vlastitom stanu.

Često živi i po deset osoba u malenim stanovima roditelja, nerijetko tako malenim da više nije bilo mjesta niti za vrata. "U neko davno doba su ljudi dobili od države stan u kojem smiju živjeti, ali onda su se vjenčali i dobili djecu. Onda su se i djeca poženila i poudavala i sama dobila svoju djecu - i sad svi žive u istom kućanstvu", objašnjava Jorge stanje u Kubi.

Plaćanje stanarine je "izrabljivanje"

Sve do 2011. privatne osobe na Kubi uopće nisu niti mogli kupiti ili iznajmiti kuću ili stan. Sve to potječe od sovjetskog socijalističkog modela, objašnjava Michael Zeuske, stručnjak za latinskoameričku povijest: "U revoluciji pod Fidelom Castrom je još 1960. provedena takozvana Reforma Urbana, reforma gradova. U tome je Castro jasno pokazao kako 'izrabljivanjem radničke klase' smatra i da im se iznajmljuju stanovi i da onda moraju plaćati stanarinu." Castro je nacionalizirao sve zgrade i stanove je prepustio stanovnicima, uz minimalnu naknadu.

Ali postojao je problem: stanovnicima nije bilo dozvoljeno raspolagati stanovima u kojima su živjeli. Prije svega je bila zabranjena kupnja ili prodaja stanova. Jer to je bilo protivno ideji ravnopravnosti svih građana u radničkom raju. Dozvoljeno je bilo samo naslijediti stan ili ga zamijeniti - za stan slične veličine i vrijednosti.

"To je uzrokovalo društvenu podjelu. S jedne strane su tu starci koji su još za vrijeme Reforma Urbana dobili stan i koji još i danas dominiraju čitavom obitelji. Jer sa druge strane su mladi koji žive u paklu", objašnjava profesor Zeuske. U takvim nakrcanim stanovima jedva da ima i minimalnog prostora za privatnost, a onda je tu i nadzor "prve generacije" nad svim svojim potomcima. Jer tko ima stan, taj ima i moć. Već i to je razlog mnogih slučajeva alkoholizma, a malo koja bračna veza izdrži takav pritisak tako da je i broj rastava izuzetno visok. Na koncu, objašnjava stručnjak za Latinsku Ameriku, kada vide da im se san o vlastita četiri zida nikad neće ispuniti, mladim Kubancima ostaje samo jedan izlaz: pobjeći iz Kube.

Nije mnogo - ali odakle i to?

Od prošle godine, sasvim teoretski, svaki Kubanac ili Kubanka može kupiti svoj stan. Kažemo "teoretski", dodaje Zeuske, jer je gotovo nemoguće sakupiti dovoljno novaca. Prosječna plaća je, preračunato, oko 15 eura mjesečno, a za stan ili kuću treba platiti od 4.000 do 15 tisuća eura. Povrh toga dolazi i trošak uređenja stana, jer su u pravilu svi stanovi u ruševnom stanju.

Naravno, i u Kubi su se gradili socijalni stanovi, a grade se i danas - ne na kraju uz pomoć "prijatelja" iz Venecuele, Huga Chaveza. Ali, poznavatelj Kube tu ne očekuje čudo: "Ne znam, koliko to može riješiti problem koji je toliko narastao. I uopće, na Kubi (kao i u mnogim socijalističkim zemljama) se gradnja stanova uvijek beskrajno odugovlačila, jer ne samo da nitko na gradilištu nije baš previše radio, nego se masovno krade građevinski materijal."

Kubanac Jorge priznaje kako su i njegovi sunarodnjaci dijelom sami krivi za nevolju, osobito od kako uopće postoji mogućnost kupiti stan. "Ima Kubanaca koji imaju rodbinu u inozemstvu i kojima je moguće poslati 4, 5 ili čak 20 tisuća eura kako bi si kupili stan. Ali mnogi još čekaju da im država dodjeli stan jer je prije to bilo besplatno. A mora se platiti i struja, voda, plin..."

Sa petnaest eura mjesečno koliko je "normalna" plaća, onda i to postaje nemoguća misija.

Autori: Christina Ruta/A. Šubić

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić