Tri godine od početka rata u Iraku

Tri godine poslije početka rata u Iraku većina Amerikanaca ne vjeruje da će strateški ciljevi SAD u ovoj zemlji - uspostavljanje demokratije i stabilnih prilika - biti ispunjeni. Zemlji prijeti da je zahvati građanski rat, a sve je više zemalja koje svoje trupe povlače iz Iraka. Predsjednik Džordž Buš je obećao da će misiju ispuniti ali srednjeročno, Vašington planira da se povuče iz Iraka.

Tri godine od početka rata u Iraku, u SAD je optimistična još samo vlada

Tri godine nakon početka rata u Iraku, još samo 15 odsto Amerikanaca je sigurno u uspjeh angažmana, pokazala je najnovija anketa televizije CBS. U tih 15 procenata svakako spada i predsjednik Džordž Buš koji je povodom godišnjice početka rata u Iraku izjavio:

«U manje od tri godine Iračani su oslobođeni života pod čizmom brutalnog diktatora, postali su suvereni, sproveli su slobodne izbore, usvojili su ustav a u decembru su izabrali i svoj parlament.»

No i u SAD svakodnevno bivaju emitovane slike novih krvoprolića u Iraku, a 70 odsto građana uvjereno je da u toj zemlji već vlada građanski rat. Sličan stav prošle sedmice je iznio i načelnik generalštaba Piter Pejs. Ministar odbrane Donald Ramsfeld međutim, demantuje takve navode:

«Da li vjerujem da smo tamo uvučeni u građanski rat? Ne!»

Dvije trećine Amerikanaca ipak smata da Bušova administracija previše oprimistički predstavlja prilike u Iraku. To tvrde i nezavisni stručnjaci kakav je ekspert za bezbjednost sa Instituta „Brukings“ u Vašingotnu, Majkl O Henlon:

«U zemlji vlada ekstremno nasilje i to sve češće između lokalnih etničkih grupa. Politički razvoj je praktično zaustavljen a ni ekonomski u posljednje vrijeme nije bio značajnijeg napretka.»

Većina građana SAD, što pokazuju najnovije ankete, Irak smatra najvećim problemom nacije. Nije ni čudo, s obzirom da je ugled ratnog predsjednika Buša pao na rekordno niskih ispod 40 procenata. Istraživač javnog mnjenja Bil Mekintarf objašnjava:

«Rat je ostavio najsnažniji pečat na Bušovo predsjednikovanje. Bez obzira da li će se završiti dobro ili loše, to je faktor koji ga definiše.»

Troškovi iračkog rata trenutno, prema procjenama Kongresa, iznose skoro 250 milijardi dolara. Poginulih Amerikanaca je više od 2.300 a Pentagon u Iraku i dalje ima raspoređenih više od 130.000 vojnika. Snaga američkih trupa u posljednjem periodu se nije mijenjala ali je ukupan broj koalicionih vojnika posljednjih mjeseci drastično smanjen. Svoje jedinice su još u decembru povukle Ukrajina i Bugarska, Italija namjerava da isto učini do kraja ove godine a čak je i brtitansko ministarstvo odbrane nedavno najavilo povlačenje 800 svojih vojnika.

I u samim SAD je teško i dalje opravdavati stacioniranje većih oružanih snaga u zemlji iz koje stižu skoro samo negativne vijesti. Ministar odbrane Ramsfeld stoga priprema teren:

«Ne vjerujem da ćemo za četiri ili pet godina u Iraku još imati brojnije jedinice. Obuka iračkih snaga bezbjednosti odlično napreduje.»

Zvanični cilj Bušove administracije jeste da do kraja ove godine najveći dio Iraka kontrolišu sami irački vojnici a ne koalicija koju vode SAD. Amerikanci pri tom neće moći suviše naglo da se povuku kao što su to učinili u Vijetnamu. To garantuju i riječi predsjednika Buša:

«U Iraku ćemo završiti ono što smo započeli. Ispunićemo misiju. Za sobom ćemo ostaviti demokratiju koja će moći sama sobom da upravlja, da se prehrani i da se brani.»

Izjavio je američki predsjendik Džordž Buš. On je jučer još dodao da razumije zašto je nasilje u Iraku uzdrmalo samopouzdanje Amerikanaca, ali da SAD neće napustiti tu zemlju. Na početku četvrte godine od početka invazije na Irak, serijom govora Buš pokušava da uvjeri sve skeptičniju javnost da on ima pobjedničku strategiju za Irak, iako se povećava zabrinutost da će se vjersko nasilje u toj zemlji pretvoriti u građanski rat. Govoreći u gradskom klubu u Klivlendu, Buš je otvoreno rekao da se tri godine po početku američke invazije u Iraku još vodi teška borba.

"Situacija na terenu je ostala napeta. Uz izvještaje da se nastavljaju ubistva i nasilje, razumijem da je nekim Amerikancima uzdrmano

samopouzdanje. Oni se pitaju šta ja vidim, a oni ne", rekao je Buš.

On je insistirao na napretku koji je učinjen, a okome mediji ne izvještavaju i kao primjer naveo sjeverni irački grad Tal Afar. Američke i iračke snage preuzele su kontrolu nad gradom koji su do tada držali pobunjenici i teroristička ogranizacija Al Kaida, rekao je Buš, dodajući da je to sada "slobodan grad koji je razlog za nadu za slobodan Irak".

Da li je njemačko «Ne» ratu u Iraku, došlo u pitanje?

Prije tri godine, Njemačka vlada, na čijem je čelu bio Gerhard Šreder, rekla je «ne» ratu u Iraku. U nekoliko tradova širom Njemačke, održane su anti ratne demonstracije i Šrederovo «ne» je pozdravljeno. Međutim, već nekoliko mjeseci pojavila se ipak sumnja u vjerodostojnost tadašnje vlade Gerharda Šredera.

Dvije sedmice nakon početka rata u Iraku, njemački kancelar Gerhard Šreder je u vladinom saopštenju potvrdio stav crveno-zelene koalicije koji se protivi ratuOvaj rat nije željen, rekao je tada Šreder.

«Izričito naglašavam i podvlačim da je naša, dakle njemačka pozicija takva da mislimo, moje dame i gospodo, da se multilaterizmu nije primakao kraj- naprotiv».

15. februara 2003-će godine, samo nekoliko sedmica prije početka američkog ratnog pohoda na Irak, širom svijeta su održane anti-ratne demonstracije. Tog dana je na ulice Berlina izašlo pola miliona ljudi. Među govornicima, tog dana je bio i bivši aktivista za ljudska prava iz vremena DDR-a i pop, Fridrih Šorlemer.

«Jedan ovako iscijepani svijet treba više UN-a, više Ujedinjenih nacija sa SAD. Ne bez, a pogotovo ne protiv njih.Ali kao prvo, svijet treba UN. Pri tome u pitanje nije došlo naše prijateljstvo sa SAD. Nas vežu zajedničke vrijednosti i ciljevi. Ne smijemo zaboraviti šta im dugujemo».

Šorlemerove riječi nisu imale učinka kao ni pokušaji kancelara Šredera i ministra vanjskih poslova Fišera, inače veoma cijenjenog u SAD, da pronađu diplomatsko riješenje.Transatlanski odnosi su poljuljani. Dok su se zemlje, kao što su Velika Britanija, Italija, Španija i Poljska priključile u tzv. «Koaliciju voljnih», dotle je Njemačka podšku svom kursu dobila od Rusije i Francuske. Prema riječima predsjednika slobodnih demokrata, Gide Vestervelea, radi se o kobnoj konstalaciji.

«Pogrešno je vjerovati da sada možemo napraviti novi način transatlanskih odnosa. Evropa i Amerika moraju ostati zajedno. To je istorijski nalog».

Tadašnja šefica opozicioni hrišćanskih partija Unije, CDU/CSU, Angela Merkel se žalila da su u pogledu krize, zakazale evropske i transatlanske sigurnosne instutucije. Nasljednica Gerharda Šredera na mjestu kancelara, prije tri godine je u debati vođenoj u njemačkom parlamentu, istakla konture svojih perspektiva sigurnosne politike.

«Pojam sigurnosti je politički, ekološki i naravno kulturni pojam. Ali on će ostati i vojni. Mi ne možemo pobjeći od toga. Ovaj put nećemo moći proći ni samo sa «plavim šljemovima». Inače, pitanje postaje sve vruće: Kako možemo izraditi strategiju koja bi odgovorila modernim prijetnjama, a u kojoj bi sastavni dio bili politička riješenja i politika zastrašivanja?».

Ovo pitanje se u Iraku za Njemačku više ne postavlja. Slanje vojnika u porušenu zemlju kako bi se ubrzao proces demokratizacije zemlje, više ne dolazi u pitanje ni kada je na čelu njemačke vlade Angela Merkel. Od pomoći je i njemačko obučavanje iračkih policajaca. Ostaje pitanje, kako će se u knjigama koje se bave istorijom, okarakterisati kategoričko «ne» bivše crveno-zelene vlade. Nakon širenja vijesti o aktivnostima njemačke tajne službe sa američkom, sumnje su opravdane. Ovom temom će se inače pozabaviti parlamentarna istražna komisija.

Građanski rat ili nada?

Bez obzira na sve uspjehe o kojim govori američki predsjednik, Irak se trenutno nalazi pred neizvjesnom budućnošću i bori se sa nizom problema.

Bivsi iracki predsjednik, Iyad Allawi, dogadjaje u Iraku, ovako opisiju: ono sto se danas odvija u Iraku moze se samo oznaciti kao gradjanski rat. Kada dnevno gine na stotine ljudi i kada je nasilje u zemlji svakodnevica, moze se reci da se Irak nalazi u bezizlaznoj situaciji i da se iracka jedinstvenost polahko narusava. Allawi inace Siit, aktivista partije Bath, a za vrijeme egzila saradnik CIA-e, inace danasnji vodja prozapadno orijentisane partije, koja je zastupljena u parlamentu sa 14 posto, predvidja tamnu buducnost svoje zemlje.

Takodjer on upozorava da Irak stoji pred raspadom u etnicke i vjerske skupine, mozda cak i male drzave.

Cilj njegovih predvidjanja nije samo da se Allawi uvede u igru kao politicar koji voli kompromise, kako bi se snage nanovo ujedinile. Ovo je i doza realizma jer Irak nikada dosad nije stajao pred toliko problema kao danas, tri godine nakon americkih napada na Irak.

Nakon napada na "Zlatnu djamiju" u februaru, dolazi do cestih nemilosrdnih sukoba izmedju Siita i Sunita. Teroristi i dalje prave nerede, iako americke jedinice vec danima vode najvecu vojnu operaciju u borbi protiv terorista i pobunjenickih grupa u sunitskom

"trokutu". Trebalo bi im biti jasno, da se terorizam ne moze zaustaviti tenkovima i vojnim helikopterima.

Terorizam se ne moze zaustaviti ní pomocu irackih snaga sigurnosti, koje cine polovinu trupa ukljucenih u ovu akciju. Iyad Allawi je cesto kritikovao SAD za koristenje snaga sigurnosti starog irackog rezima. Ovo je greska za cije ce ispravaljanje trebati jos dosta vremena i koja ce kostati mnogo zivota nevinih ljudi.

No, ni na politckom polju brzo rjesenje nije na vidiku. Mnogi Iracani su se nadali vecoj sigurnosti kao posljedici pocetka procesa demokratizacije, prije svega nakon izbora u decembru. Od tad su prosla tri mjeseca u kojima je parlament uspio organizovati jednu kratku simbolicnu sjednicu, ciji cilj nije bio sastavljanje vlade. Na to ce se cekati mjesecima.

Ocajni narod je ocekivao vise od izbora. Neki Iracani se tuzno prisjecaju vremena u kojem je vladao Sadam Hussein: "Istina je da covjek tada nije bio slobodan, ali je imao vise sigurnosti." Mnogima nedostaje jedan "snazan covjek".No, oni ne primjecuju da to ne odgovara kriterijima demokratije. Medjutim, stari vladar Iraka, Saddam, cak ni kod frustrirane populacije ne dolazi u obzir. Sadam stalno odugovlaci proces u kojem je optuzen za ubistva Siita. Koliko ce trajati taj proces niko ne zna. Sigurno je samo, da nece pomoci Iraku. No, ni povlacenje americkih trupa to ne bi ucinilo. Zemlja bi zapala u jos veci haos, tako da se svaka grupacija skoncentrisala na vlastiti interes. Siiti nastoje ostvariti vecu autonomiju u juznom dijelu zemlje, koji je bogat naftom. Kurdi zele kontrirati vecom neovisnoscu svoje zemlje na sjeveru. Preostaju Suniti kojima prijeti da ce izaci iz svega ovoga praznih ruku, cak i kod podjele vlasti. Tri godine nakon americke invazije na Irak, zemlja se suocava sa vise problema nego ikad. Dakle, predskazivanje za buducnost Iyada Allawy-ja nisu pesimisticki opisi buduceg stanja Iraka, vec realizam.

Ni tri godine nakon početka rata, na vidiku nema izlaza iz haosa i nasilja

Posljednji američki vazdušni napadi na Samaru pokazuju da u Iraku još nema mira. Uprkos tome, američki predsjendik Džordž Buš kaže da se zemlja nalazi na putu stabilnosti. Međutim, brojevi govore sami drugo. Sam Buš kaže da je u protekle tri godine u Iraku život izgubilo najmanje 30.000 ljudi. Većina eksperata procjenjuje da je broj poginulih između 45 i 75.000, među kojima je i 2.300 američkih vojnika.Prije napada, u četvrtak protekle sedmice je konstitutivnu sjednicu održao novi irački parlament. O puitevima koji bi vodili ka stabilnosti Iraka, odjedanput se sada brinu SAD i Iran. Međutim, zemlja je još uvijek daleko od stabilnosti,a zapad za sada nema riješenja, smatra u svom komentaru Rajner Solic i nastavlja.

Tri godine od početka rata, neka kritička pitanja mogla bi se takođe postaviti i iračanima. Rat ih je oslobodio vladavine Sadama Huseina i otvorio šanse za novi početak. Ali, te šanse nisu iskorištene. Irak nije postao demokratski uzor u regionu, već zemlja koja kao da stalno luta ivicom građanskog rata. O stabilnosti ne može da se govori, a od demokratskog početka vide se samo tek tragovi. Umjesto toga pripadnici različitih nacionalnih grupa se bore između sebe, dižu u vazduh džamije i ubijaju i otimaju strane novinare i političke protivnike.

O neiskorištenim šansama ne može da se govori u zemlji u kojoj su teroristički napadi već duže vremena postali svakodnevica. U različitim dijelovima zemlje građani uopšte ne mogu da se osjećaju sigurnim. Rizik od napada je posebno velik za one koji žele da preuzmu društvenu odgovornost i one koji su se odlučili za karijeru u snagama bezbjednosti. Takođe je istina i da mnogo Iračana dozvoljava da ih instrumentalizuju ekstremističke vođe. Takođe može da se pretpostavi da većina koja ćuti ne želi ništa drugo nego poredak i stabilnost, demokratske slobode i blagostanje.

Uprkos najnovijim vazdušnim napadima, zlostavljanima u Abu Graibu i šikaniranjima, Iračani nisu taoci američkih okupacionih snaga. Oni su prije svega zatočenici grupa koje rade sve kako bi spriječile nastajuće odnose i zbog toga ciljano terorišu nevine. Svrgavanje diktatora Sadama Huseina nije za žaljenje, ali je rat ipak bio greška. Ne samo zasto što je vođen bez dovoljne međunarodne podrške, već i zbog toga što Amerika nije bila pripremljena za savladavanje situacije poslije rata.

Nije teško zaključiti da je Amerika samu sebe, međunarodnu zajednicu i Iračane dovela u ovu tešku situaciju. To više ne može da se promijeni, ali bi iz toga trebalo izvući pouku s pogledom na konflikt oko iranskog atomskog programa. Onaj ko ne preza ni od vojne akcije i promjene režima u jednoj drugoj zemlji, trebalo bi bar da obezbjedi međunarodnu podršku. I prije svega, trebalo bi da ima dobar koncept za vrijeme poslije rata.