Trpežarija

Ujedinjenim Nacijama ne može se poreći dobra namjera u vezi s danom tolerancije (Tolerantia, lat. trpež, podnošenje, popustljivost, dopuštanje, strpljivost) samo je Generalna skupština mogla pronaći bolju riječ, poput empatije (saosjećanje, razumijevanje) koja ne sadrži u sebi prikrivenu moć da se nišči daruju strpljenjem.

Ali na Ist Riveru krupne su riječi uglavnom prazne. Ti si tamo samo jedno pero u kavezu s papagajem koji se lažno predstavlja za slavuja ljudskih prava. Dobro plaćen da služiš kao publika pokerašima u Savjetu bezbjednosti, folklornim nadahnućem pretvaraš čovječanstvo u ljigu naroda. Zato najzad i proglašavaš i slaviš dan tolerancije kao da je snošljivost najviša vrlina, a ne bijedan kompromis sa savješću.

Šta, tačno, tolerišeš izbjegavanjem da se umiješaš u sukobe i intervenišeš u korist čovjeka i čovječnosti? Suverenitet nasilnika, njegovo kulturološko pravo na mučenje, smrtnu kaznu, koridu, rezervate, vizni režim, deportacije? Je li za ponos i slavlje biti tolerantan prema gluposti, patrijarhatu, vjerskoj zatucanosti i akademskoj pokvarenosti, nejednakosti žena i pravu roditelja da kalupe dječije mozgove? Slavi li tvoja tolerancija kulturne različitosti i kad djevojčicama sijeku klitorise ili trguju kćerima kao stokom?

Konstitutivnost naroda ili fincić-sejdisanje

Ili, prevedeno na bosankoharcegovački, šta ti je podnošljivije: konstitutivnost naroda ili fincić-sejdisanje? Trpiš li teško ili rado dok ne zna ljevica šta radi desnica?
Dobar si čovjek, pobožan i patriota. Da si rođen prije 400 godina vjerovao bi da je Zemlja ravna ploča. Trpežariju razumiješ kao sposobnost da se povuče crta između Galileja i Đordana Bruna. Privatno, idu ti na jaja (ne Kolumbova) svi ti ateisti koji kevću okolo na Torabije, piramide sunca i mjeseca, čuda u Olovu i gospe u Međugorju. Ali za razliku od njih, ti si tolerantan i podnosiš nauku u školama. Podnosiš i dvije škole pod jednim krovom, ako na ulazu piše Djeca nisu karte da se miješaju a s katedri odzvanja:

Mješoviti brakovi, neka vrsta zastave pogrešno shvaćenog zajedničkog života, većinom su propali brakovi, u njima nastaju teški sukobi, djeca iz takvih brakova su frustrirana porijeklom (...) Molim da svi u Bosni imaju svoje bašče i da svak svoje zelje otuda bere (...) Djeca iz mješovitih brakova su bila i ostala teško rješiv problem i za samu djecu i za roditelje a na određen način i za društvo (...) Mnogi od nesretnika i nesretnica, koji su stupali u mješovite brakove, odrodili su se od svojih roditelja, braće i sestara, rodbine i prijatelja (...) Jednom zauvijek moramo shvatiti da je svaka vrsta mješovitog braka na ovim prostorima (bilo udaja ili ženidba) isključivo o našem trošku i da razara naše vjersko, moralno i duhovno biće (...) Moje skromno mišljenje je da su brakovi koji ostanu miješani, u kome se ne zna ni ko je čovjek a ko žena, niti kome Bogu djeca treba da se mole, u kome se, radi mira u kući, ne slavi ni Vaskrs ni Uskrs ni Bajram – samo jedna nesreća i za te zaljubljene i za njihovu djecu.

Podnosiš i pedere, dok se kriju, i pse lutalice, dok se ne usvoji ponovo stari dobri zakon o milostivim injekcijama, i Rome, dok se kupaju i ne prose po tramvajima, i izbjeglice, dok su u međunarodnim vodama, i korumpiranu vlast, dok si u njoj, i komuniste, dok su u zatvorima, i zločince, ako su ubijali da bi ti preživao, i siromašne, dok štrajkuju glađu, i rat, kad je pravedan u tvom interesu. Trpeljiv si prema džamijama dok su na dnu Vrbasa i strpljiv s crkvama dok ne zvone, toleriraš naciste, dok su ti poslovni partneri, žene, dok ti rađaju sinove, evoluciju, dok te ne poveže s majmunom, abortus, ako je spontan. Prihvataš kamatarenje ako je sponzor lige šampiona, laž, ako je izrečena u tvom dnevniku, oprost, čak i kad je nezaslužen.

U međuvremenu, kako podnosiš sebe?

Autor: Nenad Veličković
Odg. urednica: Jasmina Rose