Tura i jazija

Čovjek koji na sarajevskom aerodromu dočekuje gosta, ili ga prati na spratu, a sve to duže i više puta nego se nadao i planirao, zahvaljujući magli i vjetru i složenim prilikama u međunarodnom aviosaobraćaju, vjerovatno će vrijeme čekanja skratiti praćenjem sadržaja na jednom od par monitora agencije Anadolija.

Jedan, naime, visi iznad vrata odakle stižu putnici nakon carinskog pregleda, a drugi je okačen na spratu, u restoranu gdje se ispijaju sikteruše za srećan put.

Već bi i to, da se radi o drugačijoj publici, trebalo da utiče na sam sadržaj informacija. Pa bi onima koji odlaze bilo zgodno nešto reći o prilikama i ponudama na njihovim destinacijama, a ovima koji ne idu nikud (do daljnjeg), nešto o životu u kojem ostaju.

Međutim, posljednjih nekoliko mjeseci, od decembra do aprila, redoslijed informacija na tim monitorima manje-više je isti i vrti se ukrug; smjenjuju se agencijske vijesti, reklame za Turkish Airlines, info o Sarajevskom aerodromu i predstavljanje same Agencije.

Vijesti, koliko se može vjerovati dizajnu ekrana, preuzimaju se sa interneta i daju u verzijama na različitim jezicima. U decembru i januaru preovladavali su arapski i turski, s povremenim engleskim, juče (subota, 9. april 2016.) vrtile su se vijesti na engleskom, arapskom i behaeskom.

Isključivo na engleskom je prateći tekst animiranog pregleda događaja koji su obilježili 20. vijek. U izboru Agencije Anadolija to su: početak borbe za nezavisnost, Musolini u Italiji Hitler u Njemačkoj, bombardovanje Hirošime, osnivanje UN-a, rat u Vijetnamu, prvi čovjek na Mjesecu, otkriće interneta, islamska revolucija u Iranu, rušenje Berlinskog zida, pad Gvozdene zavjese, tragedija u Bosni (misli se na rat 92-95), prva klonirana životinja, USA i svijet u šoku – kamikaze napale WTC, euro u opticaju, Sadam pogubljen, Barak Obama predsjednik USA, Izrael napao spasilački brod Mavi Marmara, zemljotres i cunami, Erdogan na vlasti po treći put, Arapsko proljeće znači slobodu. Lajt-motiv cijele animacije u sepiji su tamne (kapi?) koje padaju na papir s ilustracijama tih događaja i progorijevaju ga. Istorija, kakva se u tom pregledu vidi, pretežno je politička i ratna.

Potom slike događaja zamijene slike državnika, pa se kroz isti period istorije prođe još jednom. Redom, smjenjuju se na ekranu slike Josifa Visarionoviča Staljina, Vinstona Čerčila, Frenklina Ruzvelta, Šarla de Gola, Mahatme Gandija, Fidela Kastra, Ronalda Regana, Jasera Arafata, Mihaila Grobačova, Džordža Buša, Turguta Ozala, Margaret Tačer, Alije Izetbegovića i Nelsona Mendele. Čitava sekvenca završava se sloganom Agencije, na engleskom (Reliable, Impartial, Ethical, Fast) i ispod toga na turskom (Güvenilir, tarafsız, etik ve hızlı), što će reći pouzdano, nepristrano, etično i brzo.

Izbor Alije Izetbegovića u dream-team svjetskih lidera cijelu je tu prezentaciju spustio na nivo pobjedničkog rada sa đačkog konkursa na temu Naš prvi predsjednik Predsjedništva. Ako se već neko iz balkanske zone morao ubaciti u prvu ligu, razboritije je bilo da se i po međunardnom uticaju kroz Pokret nesvrstanih i po rezultatima unutrašnjeg razvoja, pored Čerčila, Kastra, Staljina, Ruzvelta i De Gola pojavio u ovom krokiju 20. vijeka njihov povremeni saigrač Josip Broz Tito. Tada izbor ne bi jednu uglednu inostranu novinsku agenciju predstavio kao lokalnu i stranačku.

Selekcija je, međutim, stvar vlasnika agencije, njegovih privatnih, poslovnih i političkih interesa, i kao takva neosjetljiva je na sve prigovore ove vrste.

Ali Aerodrom Sarajevo nije privatni (još!) i ideologija koja se unutar njega emituje ne bi smjela biti ideologija jedne stranke. On je državni, u smislu da stoji na državnoj granici Bosne i Hercegovine i trebao bi se putnicima obraćati porukama suverene države, a ne propagandom strane agencije.

Konkretno, zašto ne bi korisnici usluga aerodroma u vlasništvu Federacije Bosne i Hercegovine čitali vijesti Federalne novinske agencije, ako se već taj posao ne želi povjeriti Javnom RTV servisu BiH? Time bi se vratilo dostojanstvo ne samo bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku, nego i ćirilici, pored latinice.

Državna granica je prostor za koji važe posebne mjere, ne samo sigurnosti nego i prezentacije. Ona je, kao prva rečenica knjige, povlašteno mjesto komunikacije i simbolika sadržaja istaknutih na njoj nema istu težinu kao ona na komercijalnim reklamnim prostorima.

JP Aerodrom Sarajevo, d.o.o, drugim riječima, kada prodaje svoj prostor oglašivačima, što je legitiman način njegovog poslovanja, treba voditi računa o svojoj privilegovanoj poziciji i ne dozvoliti da se državna granica pretvori u stranački bilbord.

Ovako kako je sad, koliko državne granice nema na Butmiru, tačno toliko ima je na Trebeviću.

Na takvim granicama, kao na centralnim linijama terena, balkanski nacionalizmi su tek tura i jazija istog novčića koji sudije lige ratnih šampiona bacaju prije početka svake utakmice, odlučujući ko će izvesti početni udarac.

Koliko će se ovaj put taj novčić zadržati u zraku, prije nego se kao kap agencijske animacije ne razlije u progorenu sliku naše krvave buduće prošlosti?