1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Turska hoće svoj bastion u Siriji

Diana Hodali
1. februar 2018

U toku je ofanziva na kurdske oblasti, ali turska vojska želi da prodre sve do Idliba. Zašto? I kako na to gledaju Rusi i Amerikanci? Za DW govori Kristijan Brakel, šef kancelarije fondacije „Hajnrih Bel“ u Istanbulu.

https://p.dw.com/p/2rtdV
Türkische Armee nimmt Berg Baraja in Syrien ein
Foto: picture alliance/AP

DW: Zašto Turska hoće do Idliba, do jednog od poslednjih bastiona opozicionara i pobunjenika?

Sirijska vojska je u ofanzivi ka Idlibu. U turskom interesu je da sirijska vojska ne osvoji tu enklavu, jednu od rijetkih na sjeveru koju drže pobunjeničke snage, sa kojima je Turska djelimično saveznik. Turska se nada da će o tim oblastima nastaviti da se pregovara na mirovnim pregovorima u Sočiju.

Zašto je Rusija uopšte dozvolila Erdoganovoj vojsci napredovanje?

To je oblast koju potpuno kontrolišu pobunjenici. Nju ne kontrolišu sirijska vojska ili Rusi. I to je oblast koja spada pod takozvanu zonu deeskalacije, o kojoj su dogovor postigle razne snage – Rusija, Iran i Turska. Zona oko Idliba je upravo zona za koju je nadležna Turska, kako bi pobunjeničke grupe odvratila od napada na Asadovu vojsku. U toj zoni Rusija dozvoljava slobodu kretanja Turskoj.

Sa jedne strane Asad i Rusija sprečavaju Turski sprečava prodor ka Idlibu, sa druge, nije bilo reakcije na prodor u kurdske oblasti oko Afrina. Ide li to zajedno?

U interesu Rusije je da se taj sukob završi – naravno pod njenim uslovima. Ali radi se i postizanju sporazuma, koji bi dugoročno osigurao opstanak sirijskog režima, što ne mora biti sa Asadom na čelu. Početkom prošle godine Rusi su predstavili nacrt novog ustava koji predviđa da sirijska centralna država i dalje postoji, ali sa autonomijom za određene oblasti. Ono što se naravno ne želi je da se – kao što je bio slučaj poslednjih mjeseci – sirijski Kurdi iz snažnije vezuje za američki režim. To što su Rusi ponudili Kurdima, može biti u ruskom interesu: povlačenje iz regiona, ali da sirijski režim tamo bude snažnije zastupljen i da po potrebi sa svojim trupama odvrati turske napade. Namjera je zadržati Kurde na svojoj strani, kako ne bi izmakli kontroli i okrenuli se Amerikancima, da ih oni treniraju i za njih se angažuju.

Onda je plan već uspio, jer Kurdi su već zamolili Asada za zaštitu i pomoć?

To sada važi za Afrin. Mislim da je u ruskom interesu da ta ofanziva ne traje vječno. Ali očigledno je da se Turcima u određenoj formi popustilo, kako bi došlo do ustupaka na pregovorima. Da li je to bilo uspješno ili ne, ne mogu da kažem. Ne znam šta se dešava iza kulisa. Očigledno je da postoji želja za snažnije povezivanje sa Turskom ili da se ona barem uključi u stabilni sporazum, jer zna se da najveći dio pubunjeničkih grupa operiše iz Turske.

Kristian Brakel
Kristijan BrakelFoto: privat

To znači da Turska dobija šta hoće i sprečava formiranje kurdske države u Siriji?

Rusija je dugo vremena sarađivala sa strankom sirijskih Kurda PYD – zbog ravnoteže u odnosu prema Turskoj i moguće zato da bi se obezbijedila tampon zona protiv drugih pobunjeničkih grupa koje napreduju. Nastoji da se spriječi da Kurdi sebe vide kao predstavnike američke vojske. Rusija je do sada pokazivala interes za postojanje određene kurdske samouprave. Ali nije imala uspjeha da na to privoli Asadov režim. Rusija očigledno i dalje nije u poziciji da sve diktira Asadovom režimu – i zbog toga što mora da se usaglasi sa Iranom. A Iran sasvim sigurno nije zainteresovan za kurdsku autonomiju.

Turska je članica NATO, koristi tenkove iz Njemačke, uz sebe je – u ratu u Siriji – vezala radikalne islamske snage. Zašto je Zapad toliko uzdržan kada je riječ o akcijama Turske?

Amerikanci su prisutni. Ali druge zemlje, članice NATO, jednostavno nemaju mnogo da kažu o toj ofanzivi. U principu se većina zapadnih zemalja – u međuvremenu i Amerikanci pod predsjednikom Trampom – drži podalje od rata u Siriji. EU recimo godinama nije uspjela da razvije strategiju za Siriju. I kod Amerikanaca se strategija najvećim dijelom ograničila na borbu protiv „Islamske države" i umjerenu podršku pobunjenicima. Mislim da je Zapad, kada je riječ o Siriji prilično pasivan. Drugi na tome rade i za NATO ne preostaje mnogo toga. U interesu NATO je da se, koliko je moguće, sačuva koherentnost alijanse. Ali to je naravno teško sa jednom Turskom, dok se ponaša ovako kao sada.

To opet ide Rusiji na ruku, koja bi rado vidjela razdvajanje NATO i Turske?

Mislim da je najveći strah za NATO da se isuviše udalji od Turske, što bi, pod određenim uslovima moglo da dovede do toga da Turci u oblasti oko Manbidža isprovociraju sukob sa Amerikancima. To bi još više koristilo Rusiji.

Vjerujete li da bi predsjednik Erdogan izbjeglice poslao nazad na područje oko Afrina, ukoliko bi se postigao sporazum?

To je u svakom slučaju već nagovijestio. Već duže vremena postoji veliki izbjeglički kamp na sirijskoj strani, na granici sa Turskom: ljudi koji više ne mogu da uđu u Tursku. Erdogan stalno govori da Turska ne želi da osvoji Afrin, već da bi on trebalo da bude mjesto za ljude iz Sirije, koji su u Turskoj ili njenoj blizini, koji tu oblast žele da obnove. To je vrlo eufemistički formulisano.

I sve se to dešava dok je u Siriji Asad na vlasti?

Tu postaje jasno, da Turci imaju možda nerealnu strategiju. Mislim da nije realno da će sirijski režim tražiti da ponovo ima kontrolu nad čitavom zemljom. Prije će postojati jedna centralna vlast, koja će sa lokalnim grupama praviti sporazume – i sa opozicionim. One će onda morati da budu lojalne prema režimu. U principu tu bi se radilo o vladavini lokalnih moćnika – barem do onog trenutka dok režim ne shvati da je dovoljno jak da može ponovo da uspostavi kontrolu nad čitavom zemljom. Što se tiče turske strategije, ona bi ovako mogla da glasi: tamo ćemo zadržati jedno mjesto sa kojeg može da se pruža podrška opoziciji ili džihadističkim grupama, mjesto na kojem vodimo glavnu riječ, a onda ćemo vidjeti šta će se dalje dešavati narednih godina.

U kojoj mjeri bi i u interesu Evrope bilo da nastane zona u koju bi izbjeglice bile vraćene?

Zavisi od toga iz kog ugla se gleda. Ukoliko se jednostavno misli samo o tome da u Evropi ne bude izbjeglica, onda je to i interesu Evropljana. Ali ako se drži do humanitarnih principa i međunarodnog prava, onda je druga priča: jer zaštita ljudi koji su pobjegli iz zemlje, u jednom takvom ratnom području – što ono još uvijek jeste – ne može biti na istom nivou kao u nekim drugim zemljama.

*Kristijan Brakel je radio kao politički analitičar nevladinih organizacija, UN i EU na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi. Studirao je islam u Hamburgu, Izmiru, Damasku, Kairu i Amanu. Sada je šef kancelarije fondacije „Hajnrih Bel" u Istanbulu.