Turska i odluka Ustavnog suda

Turski Ustavni sud je prvi krug predasjedničkih izbora poništio, a kao razlog se navodi da najviše demokratsko tijelo u zemlji nije bilo potpuno. Novi rok je i nova šansa za iskorak demokratije u Turskoj. Definitivno je jasno da je sukob oko sekularnog karaktera Turske prerastao u istinsku državnu krizu. Nezahvalno je pritom tragati za krivcima. Da li su za to odgovorni religiozni konzervtivci premijera Redžepa Tajipa Erdogana koji su, ohrabreni skoro dvotrecinskom većinom u velikoj nacionalnoj skupštini ponašali kao da su u jendo-partijskom sistemu, ne pokušavajuci uopšte da postignu komrpmise? Iako je kao ministar spoljnih poslova sigurno imao veliku zaslugu za pozitivan razvoj iplomatskih odnosa, Abdulah Gil zbog svoje vjerničke prošlosti i zbog supruge koja nosi maramu, nije bio prihvatljiv za sekularne partije. Ili možda odgovornost pak, snose socijaldemokrate i druge etablirane stranke, koje su već godinama beznadežno posvadane i kao takve nisu uspjele ponuditi ni ozbiljne programske alternative niti harizmatične političare?

Moižda su, pak krivi oficiri koji su izdali oštro saopštenje pozvajući se na svoju tradicionalnu ulogu zaštitnika sekularnog uredenja, čime su društvo ustvari, uhvatili u raskoraku?

Odluka Ustavnog suda Turske doprinijela je smirivanju tenzija. Demonstracije stotine hiljda ljudi koji su protestovali protiv Gila, ali i protiv mogućeg vojnog puča, bile su znak da zemlji prijeti frontalni sudar pristalica striktne podele izmedu države i relgije i zagovornika snažnije islamizacije zemlje.

Novi parlamentarni izbori, koji ce se održati četiri mjeseca prije roka predstavljaju novu šansu za demokratiju u Turskoj. Preraspodjela snaga mogla bi biti garant za izbor 11. predsednika Turske i istovremeno utvrditi čvrst parlamentarno-demokratski legitimitet.

No ipak, nameće se utisak da je eskalacija polarizacije, koja je u prvom trenutku spriječena, zapravo samo odložena za izvijesno vrijeme. Cenzus od deset odsto mogao bi ponovo da donese nesrazmjerno veliku većinu najjačoj stranci,šro će vjerovatno ponovo biti

Erdoganova "Partija pravde i razvoja". Osim, ako politicki krugovi lijevo i desno od centra, socijaldmoekrate i konzervtaivci ne prevazidu

podjele i postanu biračima pristupačniji. Time bi se sprečilo takodjer, da se ponovi slika koja se ponavlja svakih pet godina: da trećina glasova zbog visokog cenzusa bude bačena. Ukoliko Erdoganova stranka u skupštini ostane ovako jaka ili čak ojača, teško će se zaustaviti tendencije dalje islamizacije. Partija pravde i razvoja vjerovtano ce, osnažena glasovima birača, ponovo predložiti predsednickog kandidata iz redova religioznih konzervativaca i njegova će žena takode nositi maramu. To bi moglo da predstavlja opasnost po tursku demokratiju jer bi pristalice sekularizma još glasnije mogle tražiti intervenciju turske vojske. Kako je u meduvremenu i nada u prijem u Evropsku uniju prilično spalsnula, smanjene će biti i bojazni od trvenja sa Zapadom. Broj onih koji podržavaju pristup Uniji u Turskoj se u poslednje dvije godine i onako rapidno smanjivao, od kako su Evropljani svoju politiku prema Ankari svele na razinu predizbornih govora, a odbile pritom u prvi plan staviti približavanje Turske kao vijernog i pouzdanog saveznika, evropskim normama i vrijednostima.

Baha Gingor