Učiteljica klavira

U Njemačkoj postoji preko devet stotina muzičkih škola u kojima mladi ljudi uče da sviraju neki instrument, da pjevaju u horu ili sviraju u orkestru. Pri tom više od 113 hiljada njih u ovim školama uči da svira klavir. Iako su tokom posljednjih godina električna gitara i bubanj u trendu, ipak još uvijek je najduža lista čekanja za one koji žele da sviraju klavir. Autor narednog priloga Mathias Lemme posjetio je ovih dana jednu učiteljicu klavira u Bonnu i evo šta je zabilježio:

U predvorju se već može čuti da je to kuća puna muzičkih tonova: Klarinet, klavir, tamo negdje flaute i sasvim u pozadini čelo. Sve zvuči nekako disharmonično ali ipak djeluje uvjerljivo. Sasvim na vrhu u žuto ofarbanoj zgardi muzičke škole u Bonnu, u podkrovlju, radi Monika Tschurl. Ona je učiteljica klavira i upravo sa četranestogodišnjom djevojčicom po imenu Rebecca vježba jednu sasvim kompliciranu partituru:

«Već mi je tokom studija bilo jasno da želim tako nešto. Isto tako mi je bilo jasno da želim da sviram, jer ne bih mogla ni zamisliti da neko uopšte bude tako uvjerljiv kao muzički pedagog a da i sam pri tom ne svira klavir».

Monika Tschurl sjedi na crvenoj drvenoj stolici direktno pored klavira. Rebecca svira a onda njena učiteljica energično ustaje i daje joj podršku dok ova djevojka savija prste: «Pa, tako jedno teško mjesto».

«Ona ima neku mješavinu toga da me podržava ali i da od mene traži još više. Nikada ne pravi pritisak na mene. Smatram da je to dobro da od mene traži maksimum. Inače bih na kraju godine pomislila da «zapravo tokom ove godine ništa nisam naučila».

Kaže Rebecca koja već dvije godine kod Monike Tschurl uči da svira klavir. No to nije njen jedini hobby. Ona isto tako igra i fudbal, zatim pjeva u dvije horske grupe i pored toga uči da bude dobar plivač da bi ako to zatreba mogla da sudjeluje i u akcijama spašavanja. A kada je riječ o muzici, onda tu Rebecca voli sasvim različite stilove: «To je jedan takav osjećaj, da smatram da je HipHop sasvim uredu, ali je težak za sviranje, jer tu uistinu ponekad nema nikakve melodije. Tako da klasiku mogu mnogo bolje da sviram te da se sa njom identificiram».

A kako reagira Monika Tschurl kada njeni učenici, umjesto Bacha ili Bethovena, vole više da sviraju HipHop ili Jazz ?

«Tada to trebaju i da rade. Onda ja u tom slučaju tražim odgovarajuću muziku i tome se radujem. No ako oni žele veoma visoki nivo, tad im moram korektno reći «da to nije moja specijalnost te da idu kod onih koji to jednostavno bolje rade nego ja. Sa onima koji su normalno talentirani dobro se snalazim».

Pa ipak Monika Tschurl najviše voli klasičnu muziku. Tu je ona sasvim iskrena: Prema njenim riječima mnogi roditelji šalju svoju dijecu u muzičku školu da bi mladi jednostavno postali senzibilniji ili da bi eventualno poboljšali svoje društvene podobnosti. Monika Tschurl to može da shvati ali od toga ne bi baš trebalo mnogo očekivati, jer muzika nije neko čudesno sredstvo za sve probleme ovoga svijeta: «U svakom slučaju dešava se nešto, muzika pomaže, ali sam ja protiv toga da bavljenje učenika muzikom treba da bude sredstvo za neku svrhu. Medjutim divno je ako roditelji šalju dijete na predavanja zato, jer je muzika sama po sebi čudesna stvar».

U medjuvremenu je pao mrak. U stubištu muzičke škole odjednom je postalo tiho. Čuje se samo škripanje stepenica kada Monika Tschurl silazi i zatvara vrata. Ona je tu posljednja danas. Kući je čeka muž koji je takodjer muzičar, violinista. Možda će oni zajedno odsvirati još koju...