Uživanje u stravi i užasu

Usred Berlina, nedaleko do Potsdamer Platza, nalazi se najstravičnija atrakcija njemačkoga glavnoga grada. Put vodi širokim stubama omeđenim sivim betonskim zidovima do čeličnih vrata koja neugodno škripe. Čim se ona zatvore začuje se kričav glas: "Dobro došli u Berlinski kabinet strave", posjetitelje pozdravlja slabo osvijetljena, krvlju oblivena silikonska figura, koja u ruci drži svoju odrubljenu glavu.

Blagajnik pored nje nije od silikona, nego od krvi i mesa i glava mu je na pravom mjestu, a ako ga upitate za Marlit Friedland, prozbori: "Tražite posao?" i bez oklijevanja vam pruža upitnik dodajući: "Ispunite to". Vrijeme je da pogledamo oko sebe. Sa zidova hladno gledaju monstruozne maske, na starim sjedalima iz kina se protežu kosturi. U hodnicima je slabo svjetlo, osjeća se miris vlage.

Krik užasa

Marlit Friedland je šefica ove kuće, nakon kratkog telefonskog razgovora našla je vremena za razgovor. Ova elegantna 65-godišnja dama već 15 godina vodi Kabinet strave, ali od zaposlenika čija je zadaća bila po cijeli dan kod posjetitelja izazivati stravu, nitko nije izdržao duže od dvije godine. "Svi oni žele ponovo na svjetlo dana", pojašnjava ona i promatra me sa strane. "Vi ste prikladni jer ste vrlo sportski građeni." Stvarno? Za taj posao je potrebna dobra kondicija, čovjek mora biti brži od posjetitelja i svakoga dana trčati više kilometara.

"Ovamo ne dolaze samo djedovi i bake, nego su 80 posto mladi ljudi. Tko tu nije dovoljno brz, nastrada." Već su se neki prijavili, čak i jedan slijepac, ali Marlit Friedland ne želi ni njega ni žene načelno. To ne ide, taj posao je jednostavno preopasan. Ni tko je predebeo ili previsok gotovo nema šanse. S mojih 1,88 centimetara je već kritično, većina vrata u bunkeru su dva centimetra niža. "Razgledajte malo slobodno." A Robin Kiewe? On je već gore, već ćete naići na njega. Glasno se smijući Marlit Friedland me šalje na prvi kat.

Sam, bez šefice, idem gore širokim stubama. Još jedna čelična vrata za otvaranje kojih je potrebno prilično se napregnuti, a koja se zatvaraju uz snažan prasak. Iza njih nastaje tama. Prostor ispunjava magla, tu i tamo se nazire neko staro plastično stablo, u pozadini se iz zvučnika čuje sova. To još nije tako stravično. Napravim još nekoliko koraka, a onda nastane tišina. Iznenada odmah pored mene se čuje roktanje, vidi se neka sjena, pored mene snažno lupajući nogama protrči neki taman lik. Bunkerom odjekuje moj krik užasavanja. S druge strane zloban smijeh.

Posao "izazivača jeze"

Na smrt preplašen obazirem se oko sebe i ne vidim ništa. Robin Kiewe, čija je zadaća izazivati stravu kod posjetitelja, dobro radi svoj posao. Stalno uspijeva iznenada se pojaviti iz tame i kod mene stvarno izazvati jezu.

Radna odjeća Robina Kiewea sastoji se od jedne ružne gumene maske i crnog ogrtača, ovaj posao radi već 13 mjeseci. Četiri puta u tjednu, ukupno 38 sati. S obzirom da nema službenog zanimanja "izazivača jeze" namješten je kao nadzornik u muzeju. Njegov radni prostor obuhvaća oko 1.000 četvornih metara zbog čega ovaj 25-godišnjak mora imati dobru kondiciju. On očito uživa u ovom poslu, uvijek iznova iskače iz tamnih uglova i plaši posjetitelje koji vrište iz svega glasa. Dosadno mu nije ni u kojem slučaju, samo ga polako smeta tama. "U svakom slučaju moraš puno trčati", pojašnjava mi. Još nešto? "Moraš moći naslutiti kuda ljudi prolaze. Ali, to stekneš s vremenom."

Zvuči izvedivo. S tamnom kapuljačom na glavi prišuljam se jednoj danskoj obitelji, kratko pričekam i onda iskočim iza ugla oponašajući Robinovo roktanje. To nije osobito uspjelo, ali izgleda da se obitelji dojmilo. Čuju se snažni krici, uplašene oči me gledaju. Brzo im objasnim da sam ovdje na praktikumu i da se natječem za posao "izazivača jeze". Kakav sam bio? "Jako dobar, very good", hvali me otac obitelji. "Scary", promrmlja njegova žena i udalji se.

Krasni normalni ljudi

Nakon 30 minuta praktikuma stvari su jasne – i u tomu uživam. Izgleda da je i mentor sa mnom zadovoljan. "Princip je u redu, samo moraš malo jače lupati nogama." Ja sam, ipak, početnik. Robin voli svoj posao, rado bi ga sigurno radio još nekoliko mjeseci, ali sad je dobio novi. U prosincu ide u vojsku. Nakon nekog vremena mi je ipak dosta, noge postaju teške, grlo boli od stalnog roktanja.

Čini se da ipak nemam tako dobru kondiciju. Robin Kiewe me ipak želi preporučiti svojoj šefici. Izlazim preko jednih stuba sa stražnje strane, oprostim se od blagajnika, još jednom zaškripe teška čelična vrata i ja sam ponovo na ulici, udišem svjež zrak. Iznad Berlina sja sunce, tama je nestala, ljudi koje susrećem izgledaju krasno normalno. Ne bih htio plašiti ih, to ipak nije moj posao.

Autori: Ronny Arnold / Anto Janković

Odgovorni urednik: Zoran Arbutina