U Njemačkoj ima mjesta za sve

Kakve su mogućnosti da se migracija kao tema drugačije, možda i nanovo, definiše u njemačkim medijima? To je pitanje o kome se razgovaralo na konferenciji „Program za sve“, održanoj 11. septembra u našoj medijskoj kući. U okviru konferencije otvoreno je više radnih stolova i održano više diskusija.

„Sjećate li se Bili Moa i Vika Torijanija? Oni spadaju u prve migrante na njemačkoj televiziji“. Kratak film prikazan na otvaranju konferencije govori o uspjesima njemačkih televizijskih voditelja stranog porijekla. Dakle, raznovrsnost - postoji. Ali, to ni izdaleka nije dovoljno, kaže glumica i voditeljka Kerol Kempbel, koja dodaje: „Okrugli stolovi, panel-diskusije, na sve strane diskusije!... A ja se nadam da će neko nešto od toga jednom sprovesti i u djelo. Kada upalim televizor, čini mi se da ne vidim dovoljno onoga što kod svih drugih gledam stalno. Sve ovo jeste konstruktivno, ali izgleda da to nema ko da odgovorno pokrene u pravom smjeru“.

Zasad prednjači WDR

Razne medijske kuće imaju u svojim programima i emisije za sugrađane stranog porijekla, baš kao što se i nastoji da takvi ljudi i sami postanu medijski stvaraoci. Na radioteleviziji WDR od 2003. postoji opunomoćenik za integraciju – Gualtjero Zambonini. On je, prije desetak godina, bio suosnivač radija „Funkhaus Evropa“, koji zovu još i integracionim radiom WDR-a.

„Možda to zvuči pomalo čudno. Svaki program je prije svega informativni program. Ali, naš specijalan fokus jeste život ljudi sa različitim kulturnim korijenima na području emitovanja našeg programa. U Funkhausu Evropa, takvi ljudi češće imaju riječ nego na drugim radio ili TV-stanicama“, kaže Zambonini.

Stranci najčešće u ulozi - došljaka

Ova stanica preko dana emituje program na njemačkom, a uveče i na 17 drugih jezika, uz muziku iz čitavog svijeta. No, i u ostalim programima situacija se mijenja, primjećuje Jona Tajhman, šef Funkhausa Evropa, koja kaže: „Kada gledate te programe, jasno je da u njima doseljenici još nisu zastupljeni u mjeri u kojoj su to u društvu. A tačna je i primjedba da su često prikazani baš u ulozi došljaka, a ne kao poreski obveznici, roditelji, potrošači. Na tome još treba da se radi.“

Slično je bilo i sa „ženskim pitanjem“ prije nekoliko decenija. Žene kao donosioci odluka – i to je bilo nešto na šta je društvo tek moralo da se navikava.