U posjeti kineskoj zajednici na bh. "Arizoni"

Svaka, iole ekonomičnija porodica, kupovala je na Arizoni frižidere, veš mašine, namještaj, televizore, tepihe ali i maturska odijela, sunčane naočale, lažno markirane majice, hlače. Ovakav „el dorado“ privukao je i takozvane strane ulagače. Svaki peti „bosanski kinez“ živi na Arizoni. Vidjevši kako posao cvjeta, kupovali su i poslovne prostore, zaduživali se, investirali, kao i domaće stanovništvo. Ali, kako država dobiva konture i sve više smanjuje prostor za trgovačku nonšalanciju, Arizona, koja je bila bosanska Andora, a danas izgleda žalosno.

Čak ni moj vodič kroz „kineski svijet“, Aleksandar Saša Žuža nije godinu dana bio na ovom mjestu. Čita mi poruku koja je pred polazak stigla od njegovog prijatelja Guo Pjanga i direktno prevodi kineske znake: „Evo gledam kako Vaši predsjednici zajedno sjede na Olimpijadi. Gdje si, dugo te nije bilo na Arizoni.“ Eto razloga da krenemo i posjetimo ovu zajednicu. Kontaktirao sam i kinesku ambasadu, ali ljeto, odmori, sunce, potpuno razumijem odgovor ljubazne sekretarice kako „danas niko ne može“.

No, ima ko može

Saša je kineski jezik naučio u Beogradu, bukvalno je živio sa Kinezima. I onda je pravio bilješke, vježbao, učio. Mobitel je na kineskom, njemačkog boksera je dresirao na kineskom, većina kineza za njega zna. Jezik je jako komplikovan, priča mi dok se vozimo prema Arizoni. Tako stigosmo. Klub Šampioni , na Ceriku pred Arizonom, prazan je. Tu mnogi Kinezi iznajmljuju stan, jeftiniji je nego u gradovima, a bliže njihovim radnjama. Stidljivi i nepovjerljivi, ipak se opuštaju malo pomalo jer je reporter u društvu poznate osobe. Pred radnjom Li Veja nema gužve.

Male i velike ribe

„Dosta ljudi hoće da zatvori, posla nema. Ići će nazad u Kinu ili u neku drugu zemlju. I ja razmišljam da napustim Bosnu i vratim se u Kinu. Život je bolji nego ovdje, ali tu smo da zaradimo neki euro. Hrana, izlasci, kompletan život, kada sve sagledamo, malo je razloga da ostanemo. Žena, trogodišnje dijete i ja, teško je. Carinska politika je loša, da je bolja, mnogi bi ljudi ulagali. Razmišljam da odem u Poljsku. Dvije hiljade pete je krenulo nizbrdo. Do tada su iz Hrvatske i Srbije dolazili po robu na Arizonu, međutim, sada niko ne dolazi. Tamo su carine i druge dadžbine povoljnije i nikome se ne isplati dolaziti ovdje. Male ribice treba hraniti, toviti i pustiti da porastu pa ih onda pecati. Ovdje, u Bosni, odmah male ribice stavljaju na tavu“, kaže kroz smijeh Li Vej.

Odlazak Kineza je šansa za domaće prodavače

Idemo do druge prodavnice. Gospođa Vu nervozno pokazuje prostoriju od nekoliko stotina kvadratnih metara, punu takozvane kineske robe. „Ovo sam kupila, ovo je moje jedan kroz jedan. I šta sada, sve je stalo. Šta da radim? Sve mi propada, da prodam – ne želi niko da kupi. Svaki dan je gubitak. Nemamo ni za osnovne troškove. Mnogi novac prebacuju iz Kine dok namire sve troškove. Čim se riješimo robe idemo u Poljsku ili Kinu.“, žustro govori gospođa Vu. Sve ovo sluša Slaviša koji kupuje robu u ovoj prodavnici na veliko. Ovako komentariše ono što je Vu kazala : „Jedva čekam da odu, kod njih se snabdijevam, radim na pijaci, pomalo, ali znam da, kada oni napuste Bosnu i ja imam šansu.“

Četverogodišnja Amili živi u pomiješanom kinesko-bosansko-engleskom svijetu. Kao sve vršnjakinje bezbrižno trčkara po velikoj radnji između silnih kutija i recituje nam pjesmu , ali na engleskom jeziku. Amili priča kineski, ali ne zna ni jednu pjesmu na maternjem jeziku.

Kinezi i ravnopravnost u Bosni

U narednoj radnji Mea Vu ističe da Kinezi u Bosni nisu u ravnopravnoj poziciji: „Turci daleko bolje prolaze u Bosni. Imam dojam da ovdašnja politika ne izlazi u susret Kinezima za razliku od drugih. Turska roba je jeftinija. Također, visoke su kazne. Deset, petnaest hiljada maraka. Čak i po 150 i 170 hiljada maraka su izricane kazne. I onda, „naši“ traže da plate na rate, ne dozvole im to, često i bježe, spašavaju se. Često nemamo prevodioca i teško nam je komunicirati. I onda, često nas kradu, policija i u slučaju pronalaska lopova nama robu ne vraća. Gubici!"

Posla nema, Razija iz Srebrenika u prodavnici doručkuje i radoznalo prati snimanje. Već dugo radi kod Kineza i ima lijepa iskustva. „Plaćaju kao i lokalne gazde, a daleko su bolji.“, kaže ona.

Dvadeset osmogodišnji Li već je sedam godina u Bosni i Hercegovini. Nije potrebno naglašavati šta radi, ni jednog Kineza ne možete vidjeti da radi neki fizički težak posao. Otvara našu stranicu na računaru i već mu postaje zabavnije. Saša mi u međuvremenenu u radnji FU FENG priča kako su u Doboju dvije sestre udane za dva Kineza. Tada ulazi Ling Cao, mladić koji ipak govori pomalo bosanski jezik. Kupuje robu na veleprodaji za svoju manju prodavnicu. Bira između stotine artikala. Na slabom bosanskom jeziku uglavnom ponavlja priču.

Kinezi su 100 posto ispravni

Jedno od najpominjanijh imena među Kinezima je Jovan Stojčić. On je šef terenskog ureda u Brčkom, ali za Kineze je to inspektor za strance. Sa njima nemam nikakvih problema, vrlo su kooperativni, izuzetni su, nisu skloni krivičnim djelima, ne mogu tvrditi da nema ilegalaca, ali znam da su 95 posto „ispravni“. Ne prave nam nikakvu konkurenciju, ne smetaju nam, priča Mehmed iz Tuzle čija je radnja tik uz kinesku. „Za Bajram su momcima dijelili po 100 maraka, vrlo su korektni, a država treba da se zaštiti i da uzme one novce koji joj pripadaju.“

Kinezi vole da se izražavaju u metaforama. Tako bi se složili da su u slučaju Bosne i Hercegovine banku dali da u kolo uđu, a dvije bi dali sada, da izađu. Kapital im je zarobljen u neatraktivnim nekreatninama. Neki misle da njihova želja za odlaskom iz Bosne znači da se u ovoj zemlji stvari sređuju.