U povodu smrti Bergmana i Antonionija

Početkom ove nedjelje otišla su dvojica velikih: Ingmar Bergman te Michelangelo Antonioni. Na Filmskom festivalu u Veneciji, koji u nedjelju 6. Augusta slavi svoj 75. rodjendan, Bergman i Antonioni su dobili brojna priznanja. Za njih kažu da su dvojica najznačajnijih autora 2O vijeka.

Zanimljivo: Bergman je na medjunarodnom planu najprije postao poznat po svojim pomalo komičnim filmovima kao što je recimo bio ”Smijeh jedne ljetne noći”. I sam je o tome svojedobno rekao:

"Bio sam zbunjen zbog smijeha publike. Još 1953. iz straha zbog reakcija ljudi, gotovo da nikada nisam išao na premijere mojih filmova. Isto tako kod filma ”Jedna lekcija u ljubavi” nervozno sam se muvao po foajeu kina. I onda sam odjednom čuo kako se publika smije. Prvi put u mom životu ljudi su se smijali nečem što sam ja uradio”.

Usamljenost, porodične drame, ljudski strah bile su teme kojima se Bergman najviše bavio u svojim filmovima. 1957. dobio je ”Srebrenu palmu” za film ”Sedmi pečat” u kojem jedan vitez igra šah sa smrću. Pitanje života i smrti je opsjedalo Bergmana. To nikada nije mogao da razdvoji. Svojedobno je rekao da se navikao na to da će jednog dana morati da umre:

”Cijelog mog života smrt je bila realnost i to svaki dan kada sam o tome mogao da razmišljam. Sada želim da to zaustavim, da niukom slučaju ne budem debilan. Prije 4O, 5O godina sam imao strah od toga da ću umrijeti, strah od smrti. No u medjuvremenu je to nestalo”.

Veliki filmski reditelj je umro u svojoj kući na otoku Färö i to tako što je mirno zaspao...

Igrom slučaja istog dana umro je i Antonioni. U legende su ušli njegovi filmovi kao ”Zabriskie Point” , snimljen 197O. Bio je to omaž čuvenom pokretu iz šezdesetih godina te prethodni film pod naslovom ”Blow up” - iz 1966. - čija se radnja dešava u u to vrijeme pop i beat-muzikom raspjevanom Londonu. U filmu se u jednoj sporednoj ulozi pojavljuje i kasnije poznata Jane Birkin. No nezaboravna će ostati scena u kojoj se glavni junak, fotograf, kojeg igra David Hemmings nadje na koncertu tada ne baš tako poznate grupe "Yardbirds", kada njen frontman Jeff Beck u zanosu razbija svoju gitaru i onako gotovo nikakvu baca je u razjarenu masu...Naravno do slupane gitare dolazi glavni junak, koji je po izlasku iz sale pogleda i nakon par sekundi razmišljanja, baca je u smetljište kao odprilike: Ma šta mi je ovo sve trebalo...Za "Blow Up" Michele je u Veneciji dobio "Zlatnu palmu"...

"Maestro" – kako su mnogi zvali Antonionija ili ”Čarobnjak svijetla", jednom je kazao:

”Strast je autentična, istinita, ali ne i uvijek veličanstvena. Ponekad je pomalo i uzbudljiva, jer kada bi neki reditelj stvarno mogao da slijedi svoju liniju, sopstvene misli i inspiracije, vlastite vizije kinematografske avanture, to bi uistinu bilo fantastično, stvarno veličanstveno”.

Američki režiser Martin Scorsese je na kraju svog teksta koji je takodjer objavljen i u njemačkom listu ”Frankfurter Allgemeine Zeitung”, u povodu smrti Michelangela Antonionija napisao: ”Antonioni je bio jedan od velikih umjetnika 2O. vijeka, pjesnik našeg promjenljivog vremena, slikar našeg emicionalnog labirinta, arhitekta naše varljive stvarnosti. Njegovo dijelo je usmjereno ka duši pojedinca te zajedničkoj duši zapadne civilizacije”...Umro je tiho kao i Bergman, u stolici u kojoj je sjedio nakon moždanog udara...Ciao Maestro, Ciao Bello...