U Prisoju, usred ničega

Tog jutra u brzom vozu za Zagreb, od Ploča preko Mostara i Sarajeva, imam žensko društvo. Edina Delić, svakih petnaest dana, vozom ide u Veliku Kladušu gdje živi, iz Tuzle u kojoj je postdiplomac. Ima tu malo presjedanja, ali do večeri, biće kod kuće.

S nama je i Slavica Lapenter, njena kćerka i dvoje unučadi. Pričamo o svemu i jedemo integralni keks sa ovsenim pahuljicama. Edina je završila Defektološki fakultet u Tuzli i stekla zvanje diplomiranog edukator rehabilitatora, dakle, stručnjak je za poremećaje u ponašanju. Sada je na postdiplomskom studiju, na istom fakultetu, za područje retardacije.

„Čini mi se da mnogo vaših potencijalnih pacijenata danas luta Bosnom,“ kažem. „Evo, već četiri godine putujem ovim vozom, svega sam se nagledala i naslušala i mogu vam sa sigurnošću reći da će našem društvu trebati baš mnogo edukatora rehabilitatora,“ kaže Edina. „Nije nam dobro, poslije ovog rata, šta li?“ „Pogledajte te svakodnevne scene opijanja i drogiranja mladih. Ekonomska kriza steže, to će povući smetnje i na psihološkom planu. Za takva stanja, osim psihijatara i psihologa, biće potrebni i defektolozi. Mene mnogi pitaju zašto sam izabrala tako teško i zahtjevno zanimanje. Ovo je prije svega humano zanimanje jer pomažeš čovjeku u nevolji, a ja volim svoj posao i neće mi ništa biti teško. Sada sam na birou. U Tuzlanskom kantonu ima nas tristo, ali poslije postdiplomskog, namjeravam da se vratim u Veliku Kladušu, sa zvanjem magistra društvenih nauka na području oligofrenologije,“ kaže studentkinja Edina.

Globalna kriza i uticaj na zdravlje

„Dobro, kako procjenjujete da će se globalna kriza reflektovati na naše zdravlje?“ pitam. Edina se prvi put smiješi i optimistično kaže: „Bosnu i Hercegovinu ne može ništa da uništi, pa ni ova kriza. Čuli ste za onu, 'što vas ne ubije, to vas ojača'? A ako zatreba pomoć, mi defektolozi smo spremni.“ „Teže je sada Amerikancima,“ dodaje Slavica. „Sinoć smo gledali na televiziji, ubila se šestočlana porodica u Americi, zbog problema u koje su dospjeli. Ja mislim da se naš narod neće ubijati. Mi se snađemo u svakoj prilici. Da smo se mi ubijali do sada, zbog svega kroz šta smo prolazili, niko živ ne bi ostao.“

Slavica je po zanimanju trgovkinja, rodom iz Gračanice gdje je živjela do rata, a sada ima porodičnu kuću u Doboju i još dvije, tri kuće. Jednu u Boki Kotorskoj u Prčnju i jednu na Floridi. „Znate li gdje je Prčanj?“ pita. „Kako da ne znam. Svi znaju gdje je Prčanj.“ Ipak, zanimljivija mi je kuća na Floridi.

Slavica je 1998. godine upoznala svog sadašnjeg muža Amerikanca, koji je u mirovnoj misiji u BiH. Radi kao instruktor na obuci domaće policije. „Zapravo, njegova kancelarija pri američkoj ambasadi daje tehničku podršku domaćoj policiji. Vjenčali smo se 2002. godine i živjeli svuda po BiH gdje nas je njegov posao vodio. Imamo djecu iz prijašnjih brakova i unučad. Svi mnogo putujemo i dobro se slažemo. Preci moga muža su nekada davno emigrirali iz Italije u Ameriku,“ kaže Slavica Lapenter.

Priča nam zatim, kako je život u Americi skroz drugačiji i kako joj je trebalo mnogo vremena da se adaptira, čak nekoliko godina, iako je relativno brzo savladala jezik. „Sto posto da se adaptiram, nije mi uspjelo nikada. Nemam nikoga od porodice u Americi i to mi je veliki problem. Sam život kao život na Floridi je dobar, ali mi nedostaju naši ljudi,“ kaže Slavica. „Što se ne družite sa Amerikancima?“ pitam. „Družim se, ali je s njima malo teže ostvariti prijateljstvo, zbog razlika u mentalitetu.“

Susretala je, kaže, zemljake iz BiH u Teksasu, gdje njih četrdesetak radi u jednom velikom hotelu. „Uglavnom se radi o ženama. Družila sam se s njima i išla u njihov kvart koji zovu Mala Bosna. Iako su različitih nacionalnosti, drže se zajedno, piju kafu zajedno i pomažu jedni drugima. Teško uče jezik i rade poslove koje Amerikanci ne žele,“ kaže Slavica.

Iz Doboja u Prisoje

U Doboju, dok se mijenjaju lokomotive, izlazim na peron i prvog željezničara pitam koje mjesto na pruzi dođe iza Dragalovaca u kojima sam već bila. „Dođe Prisoje,“ kaže. „Šta je Prisoje? Selo ili grad?“ „E, to vam je tipično selo u Republici Srpskoj. Ako ste novinarka, morate pisati i o našim selima. I tu ljudi žive,“ kaže čovjek u plavoj, željezničkoj uniformi.

Vraćam se u kupe i primjećujem jednog od problematičnih tipova koji često pljačkaju putnike. Upadnu u kupe, posebno tamo gdje su žene, pokupe nakit, novac i mobitele i iskoče iz voza dok polazi sa stanice. „Ne bojte se, ja ću nas braniti. Deset godina sam trenirala karate,“ kaže Edina i nešto mi bude toplo oko srca. Ta lijepa, mlada studentkinja, borila bi se sa kriminalcem koji je i jači i viši od nje, da nas sve zaštiti, iako nas vidi prvi put u životu. „Eto, i to je Bosna,“ mislim u sebi. Brzo se pozdravljam sa mojim saputnicama i izlazim u Prisoje.

Kiša pada, magla se spustila do zemlje, vidim samo skromnu željezničku stanicu. Nema kuća ni ljudi. Samo otpravnik vozova koji je izišao pred voz. Pomišljam kako bi se ovdje mogao uspješno snimiti rimake Karpenterove „Magle“, kultnog filma strave i užasa. A da se, ipak, vratim u voz, dok je još uvijek tu i nastavim priču o Floridi?

Mašinovođa vidi da se dvoumim. Išareti mi. „Šta je? Ako idete dalje, penjite se, polazimo!“ dobacuje mi kroz prozor. U tom trenutku iz magle izranjaju dva lika u gumenim čizmama. „Jeste li vi novinarka? Vas čekamo,“ kaže jedan od njih. „Je li snimanje filma već počelo?“ pitam se. „Jesam,“ kažem. „A vi baš mene tražite?“ „Javio nam naš kolega iz Doboja da stižete, pa smo mislili da vam pokažemo ljepote našeg kraja,“ kaže drugi. Upoznajemo se.

Braća Milislav i Tihomir Peulić, vlasnici su jednog od drvenih mlinova na rijeci Vrletnici, koja se uliva u Ukrinu. Mlinova je šest, a četiri su u upotrebi. Stari su preko sto godina. Kako je vrijeme prolazilo, obnavljani su i dograđivani, ali je osnovni izgled umnogome sačuvan.

Tajna gumenih čizama

Tajna gumenih čizama otkrila mi se čim smo u starom, dobrom golfu krenuli prema mlinovima. Kroz selo vodi makadamski put, pun rupa. Blato pršće na sve strane. Da nema voza, selo koje je izvan svih magistralnih puteva, bilo bi odsječeno od svijeta. Stižemo do starog mlina braće Peulić. „Još naš djed, pa onda i otac, a zatim i mi, meljemo žito i kukuruz na isti način. Ima nas četrnaest iz ovog sela koji meljemo u ovom mlinu. Otvoren je i ne zaključava se nikada. Dođeš, samelješ, ostaviš sve uredno iza sebe i odeš. Ništa se ne plaća, uslov je samo da se svi ponašaju u skladu sa ekološkim propisima. Ovo je čista, nezagađena priroda i tako mora da ostane,“ kaže Milislav, a Tihomir dodaje: „Ovi mlinovi su jedna od naših atrakcija. Preduzeće 'Srpske šume' koje nam je pomoglo oko gradnje ovih brana, potrebnih za pad vode, pomoći će nam da uskoro napravimo i tri ribnjaka, pa će onaj ko dođe da samelje žito, dok čeka, moći da pojede i svježu pastrmku sa žara.“ Pokazuje mi ražanj na kojem se ponekad zavrti jagnje.

Ljekovita voda Smrdelj i manastir Stuplje

Idemo dublje u šumu. Braća Peulić pokazaće mi još jednu njihovu atrakciju. Izvor ljekovite vode koji baš i nema neki atraktivan naziv. „Narod to tako slikovito odabere, izvor se zove 'Smrdelj',“ kaže Milislav. Priznajem da naziv sasvim odgovara. Cijela oblast, a i izvorska voda snažno mirišu na sumpor. „Izvor 'Smrdelj' je na rijeci Kamenici koja se takođe uliva u Ukrinu. Voda je i ljeti i zimi iste temperature, puna je sumpora i naročito ljekovita kad je riječ o kožnim bolestima, posebno psorijazi. Imamo u selu jednu ženu koja ima psorijazu i nikad ne ide ljekaru. Samo koristi ovu vodu za obloge. Dolaze i ljudi iz inostranstva u proljeće i ljeto, sve do kasne jeseni, sipaju vodu u velike kanistere i nose, a na proljeće, eto ih opet,“ kaže Tihomir.

Magla se polako diže i otkriva idilično, raštrkano selo od kojih stotinjak kuća. Tu je i četvorogodišnja osnovna škola, sa tek desetak učenika u tri razreda. Pozdravljam se sa braćom Peulić. Milislavov sin Dragan, policajac na službi u Prnjavoru, odvešće me do još jednog interesantnog mjesta u ovom kraju, do manastira Stuplje, koji je postojao na istom mjestu još u 14. vijeku.

Dragan mi usput priča o lovačkoj kući koju su napravili lovci ovoga kraja na brdu Ljubić u njihovom vrlo bogatom lovištu. „Svega ima, vukova, lisica, ali najviše divljih svinja. To je pravi raj za lovce. Nedaleko odavde je i banja 'Kulaši' sa termalnom vodom, ali problem je u lošem putu,“ kaže Dragan.

Otac Danilo u prekrasnom manastiru Stuplje, odbija da govori u diktafon. „Pišite, molim vas,“ kaže. „Imamo loše iskustvo sa novinarima.“ „Zar nije logičnije da će diktafon zabilježiti vjernije ono što govorite, nego olovka? To je kao da ja vama određujem kako ćete voditi bogosluženje,“ malo se ubjeđujemo. Na kraju pristaje da snimam.

„U starim knjigama je pronađeno da je manastir Stuplje ovdje postojao još u 14. vijeku. Potpuno je uništen u ratu između Austro-Ugarske i Turske. Temelji manastira pronađeni su 1994. godine i to samo prvi red kamena u temeljima. Nakon tog otkrića, vladika je odlučio da se odmah gradi manastir sa kapelom, konak i crkva koja je završena izvana, ali još nije iznutra. Ikonostas u kapeli oslikali su umjetnici iz Beograda. Osim mene, u manastiru je još jedna monahinja 'po poslušanju' i dva monaha. Narod je ovdje dosta pobožan i vjeran svojoj crkvi i mnogi dolaze,“ kaže otac Danilo. Novi manastirski kompleks je vjerno slijedio stare temelje iz 14.vijeka.

Dobri momci u Federaciji (BiH) i loši u RS

Kasnije, u vozu, razmišljam o svim lijepim i zanimljivim stvarima koje su izronile iz magle u Prisoju, selu u Republici Srpskoj, za koje, ruku na srce, nikada nismo čuli, ni vi ni ja.

Ranko Orozović, jedan od direktora u Željeznicama Republike Srpske, priča mi kasnije u vozu o svom hobiju. „Ja sam strastveni radio-amater. Ostvario sam hiljade i hiljade radio-veza po cijelom svijetu, sa mojim pozivnim znakom YT4OR. U ratu smo u Doboju, u radio klubu, povezali preko sto hiljada pokidanih veza. Sjećam se jednog slučaja, kada mi je došla jedna muslimanka, Envera se zvala i rekla da u Tuzli ima oca i dvojicu braće i da je čula da su svi poginuli. Pozvao sam svog kolegu radio-amatera u Tuzli, on je okrenuo broj telefona i kad se Enverin otac javio, ona se onesvijestila. Ispostavilo se da su joj i braća i otac živi. Eto, a ja sam tada bio pripadnik vojske Republike Srpske. O tome niko ne piše. Postoje samo dobri momci u Federaciji (BiH) i loši momci u Republici Srpskoj“, kaže Ranko.

Autor: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić