U samoposlugu po kruh, mlijeko i novi pištolj

"Uzmite onda Glock, devet milimetara", prijateljski me savjetuje mladić koji stoji pored mene: "Njime možete pucati kroz zidove i vrata i kroz skoro sve. Donekle je stvar veličine vaše šake", objašnjava dok proučava veličinu moje ispružene šake, "ali s Glockom zapravo ne možete pogriješiti". Štoviše, austrijski proizvođač Glock je poznat da nudi i kompaktni, "ženski" model svojeg pištolja kojeg koriste mnoge policije i vojske u svijetu.

Mladić - procjenjujem da je tek navršio dvadesetak godina - i ja stojimo u repu u jednoj trgovini oružja u saveznoj državi Virginia. On pak želi kupiti sasvim određenu vrstu ručnog oružja i već je bio u trgovini prošlog tjedna. Ali mi objašnjava kako su već onda "police s oružjem bile potpuno ispražnjene".

Trgovina južno od glavnog grada Washingtona DC je otvorila svoja vrata tek prije dvadesetak minuta, ali tri prodavača jedva uspijevaju udovoljiti gužvi koja vlada. Statistički uzevši, devet od deset Amerikanca posjeduju oružje i kupuje se sve više. Koliko oružja doista nalazi novog vlasnika je zapravo nepoznanica - jer u mnogo slučajeva nisu potrebne baš nikakve formalnosti.

U kojoj mjeri je doista jednostavno kupiti oružje u Sjedinjenim Američkim Državama? Najjednostavnija mogućnost je neka od (brojnih) sajmova i prezentacija oružja. Tamo nema nikakvih provjera niti pitanja. Svi trgovci i privatne osobe mogu nuditi vatreno oružje na prodaju.

Druga savezna država, drugi zakoni

Naravno, postoji i mogućnost kupiti oružje preko interneta, ali meni, koja kupujem oružje prvi put, takva trgovina mi je sumnjiva. Tko želi povjeriti svoje osobne podatke nekakvoj anonimnoj web-stranici? Kako bi barem malo bolje upoznala svijet oružja, susrela sam se sa jednim poznanikom u saveznoj državi Virginiji. Nazvat ću ga John - svoje pravo ime ne želi vidjeti u medijima - je odrastao u jednom malom mjestašcu u toj saveznoj državi. Kako objašnjava, oružje je tamo spadalo u svakodnevnicu: "Bilo mi je oko devet godina kad sam ispalio svoj prvi hitac".

Sa 18 je kupio svoje prvo oružje, jednu Winchesterku. Danas ima više komada oružja, ali se barem on trudi kod kupovine i prodaje strogo držati svih formalnosti. To nije nužno u Virginiji, jer tko stanuje u toj državi, može svoje oružje prodati nekom drugom stanovniku pušku ili pištolj kao da je riječ o biciklu, bez ikakve provjere tko je kupac i bez ikakvih papira. Ali John argumentira: "Kada više nisam vlasnik nekog komada oružja, želim imati i papire o tome da više nisam odgovoran za njega". Jer tko zna, što će novi vlasnik učiniti s tim pištoljem za deset godina?

Strojnice su (ipak) zabranjene

Svakoga tko u Virginiji želi u trgovini kupiti oružje se mora provjeriti. Ali ta provjera - koja se u pravilu svodi tek na upit da li se ta osoba krivično proganja - traje veoma kratko i John nam objašnjava da obično već za sat ili dva možemo dobiti svoje oružje. Doduše, ne automatsko oružje i strojnice, ali su dozvoljene i poluautomatske puške.

Nekoliko dana kasnije sam odlučila i sama iskušati, kako ide kupnja oružja. Doduše, ne u državi Virginiji nego u Maryland gdje sam službeno prijavljena. Već u prvoj trgovini koju sam tog jutra posjetila vlada gužva. Smještena je u tipičnom američkom "mallu", trgovačkom centru između restorana tajvanske kuhinje i prodavaonice kućnih ljubimaca. Jedina razlika od susjednih trgovina jest da je trgovina oružja zaštićena rešetkama i da je njen izlog zaštićen od pogleda.

Konačno dolazim na red i kažem kako sam novinarka i kako bih rado saznala, da li i kako mogu kupiti oružje. Prodavaču očito nije problem prodaja oružja - nego činjenica da sam novinarka pa zato mrmlja: "hm, pričekajte da provjerim da li smijem govoriti s vama." Poslovođa prodavaonice u susjednoj sobi se odlučio na siguran put: upućuje me na predstavnika za novinare prodavaonice. Ali on radi u drugoj podružnici i "na žalost", nema vremena za mene.

Bolje mi je da šutim

Odlazim u drugu prodavaonicu oružja nešto istočnije. I tamo vlada gužva, ali ovaj put odlučujem da ću radije prešutjeti da sam novinarka. "Što mogu učiniti za vas?" ljubazno pita prodavač. "Prije svega imam mnogo pitanja", odgovaram. Prodavaču je odmah jasno: "Kupujete oružje po prvi put?" Nakon potvrdnog odgovora, odmah me tješi: "To nije nikakav problem, moj kolega će vam pomoći. Dolaze nam mnogi ljudi, muškarci i žene, koji po prvi put žele kupiti oružje."

Njegov kolega, koji upravo poslužuje gospođu srednjih godina, upućuje me na plakat obješen u trgovini: "Dakle, prvo morate posjetiti ovu web-stranicu i položiti tečaj. Na kraju ćete dobiti potvrdu koju ćete donijeti i onda vam možemo prodati oružje." Ja pak upozoravam prodavača kako doduše živim u Marylandu, ali kako nisam Amerikanka: mogu li usprkos tome kupiti pištolj? "Imate li dozvolu boravka (Green Card)?" Kao akreditirana novinarka, naravno da imam službenu dozvolu rada i boravka. "Onda to nije nikakav problem", objašnjava prodavač.

Nitko se ne ustručava prodati mi oružje, mada je očigledno kako ja nemam pojma kako se rukuje s vatrenim oružjem. Na kraju pitam i koliko će me sve to koštati i odgovor glasi: "Od 300 do 600 dolara."

Kod kuće na računalu dolazim do web-stranice na kojoj policija te savezne države želi uspostaviti više sigurnosti među vlasnicima oružja u Marylandu. Na stranici me se upozorava kako će tečaj "Sigurnosni tečaj iz vatrenog oružja" potrajati tridesetak minuta i traži se moje ime, datum rođenja i broj moje (američke) vozačke dozvole.

Na stranicama kroz koje me vode mi se objašnjava ponešto o različitim vrstama oružja, upozorava me se da držim oružje i streljivo odvojeno i "po mogućnosti" u sefu. Pitam se, koliko će mi onda trebati vremena da se pripremim za susret sa razbojnikom u skijaškoj maski koji će usred noći provaliti u moj stan i kako me se plaši na web-stranici trgovine oružjem.

Iskusni strijelac za 30 minuta

Nakon pola sata sam doista gotova i kao dokaz mogu istiskati potvrdu. Dio toga moram poslati uredu policije - i nakon toga više nema nikakvih prepreka kupnji oružja. Trgovac bi trebao još provjeriti moju pozadinu i moje podatke poslati policiji. Zapravo je tu najveći problem - ne zbog policije, nego zbog gužve: "U normalnim okolnostima, to traje najviše tjedan dana", objašnjavaju mi u trgovini. "Ali su tamo u tolikom zaostatku da morate računati s dva ili čak tri tjedna".

Na kraju dana se vraćam u Virginiju u kojoj sam tog jutra skoro sat vremena čekala na red zajedno s onim mladićem. Želim znati, da li bi tamo postupak trajao kraće i brže. Trgovac objašnjava formalnosti: "Naravno da ovdje možete kupiti pištolj, ali mi moramo poslati oružje trgovcu u državi gdje ste prijavljeni kako bi ga tamo podigli i obavili formalnosti. Ali mi ovdje imamo toliko posla, da to uopće ne možemo učiniti. Žao mi je."

Zahvaljujem se i napuštam trgovinu. Sada bih mogla opet otići u Maryland i izabrati pištolj kakav želim. Za dva ili tri tjedna bih ga mogla odnijeti kući. Ali ne mogu reći da se osjećam osobito ugodno pri toj pomisli.

Autori: Christina Bergmann / Anđelko Šubić

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić