U sve diraj al' u državu ne

Svaka država i državni organi žive od poreza. Onaj ko utaji porez u Njemačkoj ne može se nadati ničemu dobrom. Osim sudske kazne, prati ga crna mrlja do kraja života, obično su mu prepriječeni i svi putevi ka bilo kakvim javnim funkcijama. Postoje izjave koje neki ljudi daju u javnosti, da bi potom zažalili zbog toga. Jedna takva izjava potiče od nekadašnjeg top-menadžera Klausa Cumvinkela (Klaus Zumwinkel) . "Rođen sam u dolini rijeke Rajne, raduje me da tu i danas živim i tu i danas plaćem svoj porez."

Ova izjava ipak ne odgovara stvarnom stanju stvari. Prije godinu dana su u u sedam sati ujutro na vrata Zumwinkelove vile zakucali inspektori poreske policije. Istovremeno je pretražen i njegov ured u sjedištu državne pošte. Dan kasnije Klaus Zumwinkel podnosi ostavku na mjesto predsjedavajućeg u upravnim odborima Telekoma i poštanske banke. Jednim potezom privedena je kraju karijera jednog od najpoznatijih menadžera.

Uspješna „sanacija“ pošte i poštanske banke

Akcije ova dva preduzeća su bilježile rast na berzama. Zumwinkel je bio menadžer sa izvrsnim vezama u svijetu privrede i politike, veze su sezale čak i do same njemačke vlade. Njegov cilj je bio da njemačka pošta postane najveća svjetska logistička firma. Kada se počne s takvim poduhvatom, jasno je da neće donijeti uspjeh svaka od 100 firmi koje smo preuzeli. Kod nekih smo platili danak neznanju, kod drugih kupovina smo imali veliki uspjeh. Ukupno gledajući proces integracije ove kompanije teče vrlo dobro.

To je samo djelimično tačno. Njemačka pošta sa svojih 500.000 radnika spada u najveće kompanije te vrste u svijetu. Ipak, nije joj pošlo za rukom da se etablira na tržištu u SAD. Tamo su zabilježene milijarde gubitaka. Spomenik pod imenom Zumwinkel dobija i prve pukotine. Decembra 2007. godine on uspijeva nametnuti sindikalne ugovore koji predviđaju takve nadnice za radnike koje konkurencija ne može platiti. Konkurencija propada, kurs akcija pošte raste - Zumwinkel kasira dobit.

Uslovna kazna i miran penzionerski život?

Na scenu stupa poreska inspekcija. Njegovo ime je najpoznatije na listi milionera koji su svoju imovinu prebacili u jedan fond u Lihtenštajnu i tako izbjegli plaćanje poreza. Nekadašnji uzor, poslovni i moralni, za sve menadžere Njemačke, nosilac Ordena zasluga za njemačku državu, postaje optuženik. Priznaje utaju 970.000 eura. Zbog greške prilikom sudskog postupka, ta suma nije prešla milion eura, što je granica iznad koje nije moguće dobiti samo uslovnu kaznu. Zumwinkel je tako izbjegao zatvor i vjerovatno će biti osuđen samo uslovno, uz plaćanje visoke kazne, nakon čega će moći da provodi mirne penzionerske dane u svom zamku kojeg je kupio iznad jednog jezera u Italiji.