U vremenu rata – Kulturni život u Libanu

«Možeš sve zaboraviti, ono što posjeduješ, svoj život svakodnevni, drage ljude, pisma, svu nekadašnju slavu ali ne zaboravi ono što se takodjer uvijek dešava, svoju domovinu».

Kaže velika dama libanske šansone, Fayrouz.

Ona je inače veliki patriota tako da se njene pjesme ovih dana izvode na gotovim svim radio-stanicama i libanskim TV-e kanalima. Fayrouz je inače trebala da 13-tog Jula otvori poznati Baalbeck festival na jugu Libana, no tada su već pale izraelske bombe. Slično se desilo i sa drugim kulturnim dogadjajem u ovoj inače – kako još zovu Liban – zemlji Cedra, sa festivalom pod imenom Beiteddine koji je bio planiran za 16-ti Juli te na čijem je programu bilo predvidjeno 13-st kulturnih manifestacija poznatih umjetnika. O tom Wafa Saab, suorganizatorka i glasnogovornica festivala kaže:

«Rat je počeo 12-tog Jula ali smo mi tek 13-tog bili svjesni ozbiljnosti cijele situacije. Gotovo da nismo imali vremena da predahnemo, morali smo sve da obustavimo».

No ne samo ovaj festival nego cjelokupni kulturni život je zamro sa početkom izraelske vojne ofanzive, iako cijeli grad nije bio izložen izraelskoj paljbi. Ramsey Short, glavni urednik «Beirut Timeout» magazina kaže, da trenutno nema nikakvih izložbi, koncerata ili drugih umjetničkih manifestacija:

«Takvih dogadjaja ili kulturnih ponuda koje su ranije bile na programu više nema. A kako bi drugačije i moglo da bude kada je preko pola miliona ljudi protjerano iz njihovih kuća. Živimo u vremenu kada se ljudi više moraju brinuti o tome šta bi uopšte mogli da jedu».

Inače magazin «Timeout Beirut», koji se pojavio u kioscima tek prije tri mjeseca prestao je da se štampa.

No bez obzira na sve – kako kaže suorganizatorka Beiteddine festvala Wafa Saab, kada čovjek shvati u kakvoj se situaciji našao, bez obzira na to počinje sa planovima za narednu godinu:

«Znaš da mnogim Libancima želiš omogućiti da odkriju različite kulturne trendove u oblasti muzike, plesa i glume. I onda se zaustaviš i upitaš se, šta ja zapravo radim ? Pa onda ponovo pomisliš, ne, nastaviću dalje, nikom neću dopustiti da me u tim namjerama zaustavi».

Prema njenim riječima, to je ono što Liban razlikuje od drugih ratovima pogodjenih država.

«Mi smo preživjeli, mi smo ljudi sa velikom kulturom, u svakom slučaju želimo da u to vjerujemo i da takvi ostanemo».

Kino «Metropolis» u centru Beiruta je prije nekoliko dana ponovo otvorilo svoja vrata. Tamo se svake večeri prikazuju filmovi koji su bili na festivalu u Cannes-u – doduše uz pomoć generatora, jer je ponovo nestalo struje. Hania Mroue, koja se brine o ovom bioskopu ističe da svaki čovjek ima pravo na normalan život. Zbog toga se ona i odlučila da ponovo otvori vrata ovog bioskopa. I to ne samo navečer već i preko dana. U Beirutu naime ima mnogo dijece-izbjeglica. Hania ne zna do kada će tako izdržati jer su najveći problem finansijska sredstva:

«Čekam da rat prestane, čekam šta će se desiti i vjerujem, kao i svi Libanci čekam na čudo».

I Ramsey Short je mišljenja da bi se moralo desiti čudo da bi libanska kulturna scena iznova što prije stala na noge:

«Imam osjećaj da sve ono što smo ovdje u posljednjih nekoliko godina mogli da doživimo, da je to bio san. Osjeća se kao da se ponovo vratilo ono stanje kao na kraju gradjanskog rata 199O-te. To što smo izgubili i što je jako teško da se ponovo vrati, to je onaj elan Libanaca i vjera, da su oni ovdje u arapskom svijetu stvorili jedan kosmopolitiski centar».